Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
U petak 12. maja zauvijek nas je napustio Salih Brkić, doajen bh. novinarstva, humanistra i patriota. Preminuo je na dan 17. kolektivne dženaze u Bratuncu u mezarju Veljaci. Da je, kamo sreće, bio na nogama sigurno bi sa kamerom, olovkom i papirom stojao pored kabura u koji je Amir Paranglija spuštao sestru Amiru (7), majku Safiju (31) i nenu Rukiju (67). Muftija tuzlanski dr. Vahid ef. Fazlović na dženazi Saliha Brkića rekao je da je malo očiju vidjelo ono šta su vidjele oči Saliha Brkića.
Simbolika da je preselio 12. maja veže se i za njegov možda i najteži zadatak, otkopavanje masovne grobnice u blizini Bratunca, kada je prema svjedočenju kolegice novinarke Almase Hadžić pustio suze i rekao: Profesionalci smo, novinari, ali nismo od drveta!
Na Dan slobode medija 3. maja zauvijek nas je napustio Sakib Smajlović, također neumorni borac za istinu i pravdu. Posljednji “složeniji” zadatak imao je 22. aprila u Vlasenici na Dan šehida… Sakib je umro na Dan slobode medija – opet simbolika, a njegov brat Kjašif Smajlović je prva novinarska žrtva agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ubijen je u Zvorniku 9. aprila 1992. godine tako što su mu lobanju razbili pisaćom mašinom, a poslije i vjerovatno “ovjerili” ga hicem iz pištolja/puške.
Govori li iko danas o Kjašifu Smajloviću, da li je ustanovljena nagrada koja nosi njegovo ime, imenovana ulica gdje je rastao ili srastao. Ne! Čak i oni s kojima je provodio radni vijek i njihovi nasljednici kao da žele izbrisati ime Kjašifa Smajlovića iz historije, ali ne samo historije bh.novinarstva u koju je davno ušao, nego i iz historije agresije na Bosnu i Hercegovinu u kojoj su glavne mete bili novinari i oni koji su govorili/prenosili istinu.
Godine neumitno teku, odlaze ljudi… Čujemo to svaki dan. Nema pravila. Odlaze i mladi i stari… Ipak u mislima, sam sa sobom, uvijek se pitam da li bi istina o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, pogotovo istina o stradanju Podrinja iliti sjeveroistočne Bosne, bila objelodanjena i ispisana da nije bilo plejade novinara poput Kjašifa, Saliha, Sakiba, Nisveta, Tome… koji više nisu sa nama ili Almase, Blicka, Hasana, Vehida, Nure, Miroslava, Ekrema, Jusufa… Plašim se da samo nekog nenamjerno zaboravim jer i najmanji članak i najkraći razgovor/javljanje 30-ak godina poslije, u doba intenzivnih negiranja zločina i genocida, važan je poput suhog zlata.
O tome sam na dženazi pričao sa doajenkom bh. novinarstva Almasom Hadžić od koje sam imao čast i da učim novinarstvo, ali i da spoznam stvari o kojima nisam razmišljao i to iz perspektive osobe koja je bila na otvaranju svakog masovnog stratišta ili koja je progovorila riječ-dvije, pustila suzu, sa svakom srebreničkom majkom.
Šta bi bilo da plejada pobrojanih nije bila na sjeveroistoku Bosne, da nisu išli na prve linije odbrane, da nisu pisali istinu za vrijeme i poslije agresije, da nisu zadokumentovali srebrenički genocid i mnogobrojne zločine u Podrinju. Da li bi stradanje Bošnjaka ostalo samo mrtvo slovo na papiru kao stradanja, recimo, Fočaka u Drugom svjetskom ratu o čemu je pisao samo Adil-beg Zulfikarpašić. Da li ostali bez riječi o stradanju i pogromu Bošnjaka iz Užica, Valjeva, Šapca, Loznice… kao što ni dan danas nemamo napisane. Da li bi se trebali pojaviti neki novi Vladimir Dedijer i Antun Miletić pa da nam napišu zbornik “Genocid nad Muslimanima, 1941-1945″…?
Sve su to pitanja koja me intimno proganjaju, a jedno od njih sam postavio Almasi Hadžić, koja je dala sljedeći odgovor:
“Mi smo takvi. Valjda je ovo podneblje takvo. Tek kada ljudi odu kažemo: Eh, bili su dobri, ovo su uradili, ono su uradili, ovo je dobro bilo, da nije bilo njih… Mislim to je naša sudbina, inače. Nismo spremni da ljudima priznamo za života bilo šta… Ne znam, evo sad vidim ovdje kolege iz Sarajeva, vidim Sašu Markovića, rekoše mi da je on prvi nazvao iz Sarajeva (vezano za smrt Saliha Brkića op.a)… (do razgovora ću preskočiti). Ali, generalno mi ljudima ne priznajemo, Bošnjak Bošnjaku posebno prizna kada umre”, rekla je Almasa Hadžić.
Zašto je to tako? Pitanje za sve nas! Oko nas su ljudi koji su zadužili mjesnu zajednicu, grad, državu/domovinu… Mnogi od njih pate, na ivici su egzistencije ili je uopšte nemaju, a mi to ne vidimo. Na kraju ću tekst zaključiti riječima muftije Fazlovića: Salih je volio naš narod, ali je i naš narod volio Saliha kao malo koga!
Zato historija/istorija/povijest ne počinje od nas pojedinačno. Naše/novinarsko je da svjedočimo/prenosimo istinu, a ako za života ljudi ne prepoznaju nečiji iskren nijet iliti vakuf koji je ostavio iza sebe, siguran sam da će to prepoznati Stvoritelj.
E.Skokić