Almasa Hadžić: Uzeli ste nam žive, dajte nam bar mrtve

Jučer je u Srebrenici ukopana Hajra Ćatić, još jedna Srebreničanka koja za života nije uspjela saznati gdje su kosti njenog sina Nine ubijenog u genocidu 1995. godine.

Istovremeno, dok je Hajrin jedini preživjeli sin u mezar spuštao tijelo svoje majke, u Beogradu su, mladići, mahom rođeni u godini u kojoj je Nino ubijen, razređivačem uklanjali farbu sa murala zločinca Ratka Mladića, kako bi, valjda, njegovo lice nastavilo svjetliti genocidom, kao jedinom legitimnom slikom trenutne politike Srbije koja, na opće zgražanje, po fasadama njenog glavnog grada čuva i njeguje presuđene ratne zločince.

Da znaju očevi i majke beogradskih perača lica zločinca Mladića, koliko je suza, tragajući za kostima svog sina, iskapalo iz oči majke Hajre i još preko pet stotina drugih srebreničkih majki, dok su tragale za tijelima svojih ubijenih sinova, svoje bi jedince, opijene biografijom zločinca Mladića, iz straha da ih ne stigne neka od njihovih suza, zaključale u seoske izbe da iz njih nikada ne izađu.

Prosto što su suze nevinih, teška kletva, koja svoje žaoke zariva u srca onih koje su im uzrok i to kad se najmanje nadaju.

Hajra Ćatić samo je jedna od srebreničkih majki koja za života nije pronašla posmrtne ostatke svog sina i sahranila ih na način kako to Bog i zakon zapovjedaju.

Nije jer su naslijeđene politike aveti iz devedesetih godina okotile monstrume gore od svojih ideologa, koji, s istom količinom mržnje kao u vrijeme kad su ubijani živi, punih dvadesetšest godina ubijaju i mrtve ne bi li zatrli tragove genocida kojeg su počinili.

Uzeli ste nam žive, dajte nam bar mrtve, molile su svojevremeno srebreničke majke ubice svoje djece. Uzalud.

U čekanju da se ovi smiluju, da otkriju mjesta u koja su zatrpali tijela njihove djece, umirale su naprijeko – zamrkle ne osvanule, oboljele od bolesti za koju lijeka osim smrti nisu imale.

S ovog svijeta odlazile su bez mržnje, bez da su nekome željele zlo, pa bile to čak i ubice njihove djece.

I kad bi do njih stigla vijest kako se unuk tog i tog koji je u Kravici, u Pilici, u Kozluku, u Kasabi, u Petkovcima, i tako redom, strijeljao njihove sinove, utopio u Drini, ili da je sin nekog od njih „u cvijetu mladosti“ kakvi su bili i Hajrin i hiljade drugih ubijenih srebreničkih sinova – Bošnjaka nađen obješen u porodičnoj sušari, one bi s tugom progovorile „žao nam djece“.

Oni koji ovih dana na beogradskim ulicama spiraju mural zločinca Ratka Mladića, očito ne znaju da i najsavremenija hemija na svijetu ne može oprati njegovu zločinačku biografiju.

Baš kao ni porodično stablo genocidne politike, koja dugo već grana Srbijom, a koju su iz njene političke utrobe ponovo izmamile zločinačke crkotine dugo već smještene u ćelijama evropskih zatvora.

Za one koji ne znaju, ona druga, časnaSrbija, jučer je bila na dženazi majke Hajre Ćatić.

Jeste u manjini, ali je časna.

Politički.ba

Komentari