Arsenije Pešić: Tuzla je biser moje karijere

Legendarni jugoslovenski košarkaš Arsenije Pešić već petu godinu živi u Baru. Na obalama Jadranskog mora je pronašao svoju oazu mira nakon što je zbog stresnog života umalo platio glavom.

Zatekli smo ga u caffe-baru Hamigway gdje redovno provodi prijepodnevne sate po paklenim vrućinama.

Na uobičajeno pitanje: Kako ste?, odgovorio je:

“Dobro. Penzionerski. Imao sam operaciju srca i nakon toga sam Beograd zamijenio Barom. Odlično se osjećam”, počinje razgovor sa nama legendarni košarkaš.

Gdje vam je bilo najbolje u karijeri?

“Najbolje? Pa u Tuzli. Ta sezona u Tuzli i Slobodi je biser moje karijere. Šteta što nisam ostao duže. Sada se kajem. Da sam ostao vjerovatno bi mi sada druge ptice pjesmu pjevale”.

A Partizan?

“Partizan je moja ljubav. Proveo sam devet godina u crno-bijelom dresu. Za tih devet godina tri puta sam mijenjao pasoš jer smo putovali svake godine. Nema gdje nismo bili. Na svim kontinentima. Bili smo dva puta prvaci, dva puta smo osvojili Kup Radivoja Koraća”.

Zašto niste ostali u Tuzli?

“Pa… Šta da kažem. Dobio sam sina. Mislim rodio se u Beogradu, ali sam ja te godine bio u Tuzli. Rekao sam treneru Borislavu Džakoviću, pokoj mu duši, da ću doći u četvrtak na trening, a to je bila nedjelja. On mi je rekao da dođem u utorak ili će me kazniti. To je uticalo na moju odluku da odem iz Tuzle”.

Kakvi su bili navijači?

“Nevjerovatni. Toliko gostoprimstva, ljubavi, emocije… Ja to nigdje nisam doživio. Pjevali su sa tribina: Crven fesić nosi Arso Pešić. Nešto neponovljivo, fenomenalno.

Čega se sjećate iz Tuzle?

“Predivnih ljudi. Pa Tuzla nije za ovo naše podneblje. Tuzla je za Novi Zeland, Australiju… Sjećam se slastičarne Šaćir gdje sam uspio na svoj način homogenizirati ekipu. Također sjećam se kuće svog prijatelja u blizini ateljea Ismeta Mujezinovića. Tu sam najčešće bio tokom dana između treninga.

Prije Slobode ste igrali i za IMT, a poslije za italijansku Gorziu te na kraju za Vojvodinu…

“Sa IMT-om sam osvojio Kup Maršala Tita, a nakon sezone u Tuzlu odlazim za Italiju. Potpisao sam na godinu dana. Tu me je Amerikanac udario u oko zbog čega ću godinu kasnije u Vojvodini okončati karijeru. Ljekari su tako savjetovali. Da sam ostao u Tuzli igrao bih do 40.”.

Reprezentacije Jugoslavije?

“Prije Olimpijskih igara u Moskvi bio sam među 15 izabranika Novosela i Žeravice. Povrijedio sam se 13. decembra 1979. godine na utakmici sa Bosnom. Na mene je pao Radovanović. U proljeće 1980. godine Žeravica mi je rekao da ne idem na Olimpijadu. Bio je to najteži trenutak moje karijere. I sada smatram da sam trebao ići. Bez lažne skromnosti bio sam bolji igrač od Krstulovića”.

Bili ste prepoznatljivi po vašem šutu?

“Šut sam promijenio nakon povrede ruke u Nici. I tada je bio 13. decembar, a i operaciju srca sam imao 13. decembra. Nakon povrede ruke imao sam gips. Morao sam ostati u formi i šutirati. Ranije sam imao šut sličan Dalipagićevom, poslije toga sam promijenio i šutirao sam ne prepoznatljiv način”.

Šta je bilo vaše glavno oružje?

“Tajming za skok, bacanje kontre sa dvije ruke ili presijecanje protivničkog napada. Igrao sam odlično odbranu. Imao sam tu neku prirodnu snagu. Nikad ja nisam radio vježbe za ramena i gornji dio. Uvijek za noge. Radio sam gimnastiku. Imao sam ravne tabane, ali sam uprkos tome mnoge saigrače ostavljao iza sebe kada smo radili sprinteve”.

Ko je najbolji igrač s kojim ste igrali?

“Boban Petrović. Genijalan igrač. On je bio u konkurenciji za Olimpijadu u Moksvi i zaslužio je da ide. No, povrijedio se. Zato sam očekivao poziv, ali mi se srušio svijet kada je Žeravica rekao da ne idem. Odličan je bio Miško Marić. Cimer sam bio sa Nebojšom Zorkićem. Izvanredan je bio i Srećko Jarić. Virtuoz. Vjerujte virtzuoz sa loptom”.

Koje bi protivničke igrače izdvojili?

“Najveće momčine jugoslovenke košarke su bili Mirza Delibašić Kinđe i Krešimir Ćosić. Oni su neponovljivi. Kada su Mirzu iz Italije hitno prevezli u Beograd nisam mogao odoliti a da ga ne posjetim. Uradio sam to iz pijeteta. Krešo me je jedno vozio u svom Jaguaru kada sam bio povrijeđen. Ima, naravno, još mnogo imena. Kića, recimo”.

Uslijedio je potom neformalni razgovor. Ali opet smo se vraćali na Tuzlu i Slobodu. Kada je bilo vrijeme da se krene rukovali smo se, a onda je legendarni košarkaš rekao:

“Kada se budeš vraćao molim te pozdravi Tuzlu. Kada budeš ulazio u grad reci: Tuzlo, pozdravlja te Arsenije Pešić”.

Dao sam riječ!

E.Skokić

Komentari