Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
Znao sam šta Ahmet Bajrić Blicko svih ovih godina radi i kad sam vidio na TV-u priču da je jedna porodica, zahvaljujući njegovoj fotografiji, prepoznala svoju nestalu kćerku, odlučio sam ovaj album donijeti njemu u nadi da će pomoći da pronađemo njegovog vlasnika.
Piše: Almasa Hadžić
Ne malo je fotoreporter Ahmet Bajrić Blicko bio iznenađen kada se na vratima njegove fotografske radnje u Tuzli, pojavio Ismet Okanović, nekad čuveni profesionalni vozač iz Tuzle, trenutno u penziji, noseći u ruci neseser u kome se nalazio album sa prilično izblijedjelim fotografijama, zasad nepoznatog vlasnika.
Album je izgubljen prije 25 godina, tačnije u julu 1995. godine, a sudeći po njegovom sadržaju pripada porodici iz Žepe koja je, bježeći pred Mladićevim četničkim hordama tih dana, iz Potočara uspjela stići u Kladanj, a potom u Brezu.
Najteži trenutci
– Tokom agresije bio sam angažiran od strane Kriznog štaba u Tuzli gdje sam na raspolaganje stavio svoja dva autobusa. Bilo je u to vrijeme teških trenutaka i situacija, ali, čini mi se da emotivno nije bilo teže situacije od tragedije na Kapiji i one kad je pala Srebrenica i kad smo išli u prihvat žena, djece, staraca koji su stizali u Ravne kod Kladnja.
Tih dana moj sin Rusmir, koji je tada imao 23 godine, je autobusom u Brezu prevozio grupu žena i djece prognanih iz Srebrenice. Kad se, nakon jedne vožnje uvečer vratio kući, sa sobom je donio neki ruksak za koji smo znali da nije njegov. Pitamo odakle ovo, on, onako tužno, veli da misli da je ruksak vlasništvo žene koja je u naramku držala malo dijete i da ga je, nakon dolaska u Brezu, prilikom izlaska iz autobusa, zaboravila ponijeti – priča nam Ismet, prisjećajući se emocija koje je, upravo zbog pronađenog ruksaka tada proživljavao njegov sin.
Kada su otvorili ruksak, priča Okanović, u njemu su pronašli tri mokre dječije pelene, neko vezeno platno, jedne starije sandale i neseser u kome je bio album sa fotografijama. Neseser sa albumom smo odmah sklonili, a ruksak i drugi sadržaj u njemu bacili.
– Nakon izvjesnog vremena, ja sam otišao u Crveni križ u Tuzli pokušavajući da preko njih nekako pronađem osobu koja je izgubila ruksak kako bi joj vratili ovaj album. Ali, u to vrijeme teško je bilo iskomunicirati bilo koga.
U Crvenom križu su bili voljni da pomognu, ali nisu bili sigurni da li bi album, nakon svega, stigao do pravog vlasnika, tako da sam ga ponovo vratio kući na čuvanje.
Prije desetak godina moj unuk, zahvaljujući tragu na koji ukazuje uvjerenje o šerijatskom vjenčanju obavljenom u Žepi 1994. godine, a koje se nalazilo u pomenutom neseseru, pokušao je stupiti u vezu sa nekim osobama u Žepi. Javio mu se čovjek i kazao da bi o tome mogao više znati neki hodža iz Žepe, ali da on u to vrijeme nije bio tu, tako da je i ovaj pokušaj pronalaska vlasnika albuma ostao bez uspjeha.
Znao sam šta Ahmet Bajrić Blicko svih ovih godina radi i kad sam vidio na TV-u priču da je jedna porodica, zahvaljujući njegovoj fotografiji, prepoznala svoju nestalu kćerku, odlučio sam ovaj album donijeti njemu u nadi da će pomoći da pronađemo njegovog vlasnika.
Historija jedne porodice
Sadržaj albuma pokazuje foto historiju cijele jedne porodice.
Na jednoj od fotografija je izvjesni Fikret, koji 1978. godine „za uspomenu i dugo sjećanje svom tetku, tetki, tetiću i ostalima“ poklanja fotografiju iz vojničkih dana.
Tu su i školske uspomene, ovjekovječeni razni događaji, porodični susreti, veselja, rođendani, susreti s prijateljima itd, kao i fotografije starijih članova porodice otrgnute sa ličnih dokumenata. Prilično izblijedio dokument koji se nalazio u albumu svjedoči o šerijatskom vjenčanju Ramić (Mehe) Mehmeda, rođenog 05.11.1965. godine i Aruković (Ramiza) Mevzete rođene 14.04.1970. godine, kojeg je 17.10.1994. godine izdao Odbor Islamske zajednice u Žepi.
Povratak u Žepu
Upitan da li slučajno poznaje osobe na čije ime je izdato uvjerenje o šerijatskom vjenčanju, Smajo Mandžić, jedan od ratnih komandanata iz Srebrenice, kazao nam je da je u Srebrenici, tokom okupacije boravio znatan broj Žepljaka, ali da konkretne osobe ne poznaje.
-Mnogi Žepljaci su, nakon prekida komunikacije između Žepe i Srebrenice, sa svojim porodicama, probijajući se kroz četničke linije, stigli u Srebrenicu i tu ostali sve do jula 1995.godine. Pretpostavljam da su i osobe o kojima govorite na taj način stigle u Srebrenicu i da su, nakon ulaska u Srebrenicu jedinica zločinca Mladića, preko Potočara, izašle na slobodnu teritoriju. Poznajem mnoge ljude iz Žepe i rado ću se potruditi da nešto više saznam o porodici Ramić – kazao nam je Mandžić.
Naš sagovornik navodi da je znatan broj civila iz Žepe stradao i u koloni smrti, ali i da su se neki od njih, u nadi da će se spasiti, u julu 1995. godine iz Srebrenice krenuli nazad prema Žepi.
Inače, u neseseru, pored albuma sa fotografijama i uvjerenja o šerijatskom vjenčanju, nalazi se i koncem ispletena ženska kragna, kakve su, kao modni detalj, svojevremeno nosile mnoge djevojke.
Mevzete nema na spisku
Na spisku civila Srebrenice, ubijenih u julu 1995. godine, detaljnom provjerom u Memorijalnom centru Potočari, nismo našli ime Ramić Mehmeda kao ni njegove supruge Mevzete. Da li je, upravo, Mevzeta žena koja je s malom bebom u naručju, u autobusu koji ju je dovezao u Brezu, vlasnica izgubljenog albuma sa porodičnim fotografijama, zasad je teško znati.
Kako god, album čuvan 25 godina u porodici Tuzlaka Ismeta Okanovića čeka svog vlasnika.
Čuvat ću album
– Kao što su Ismet Okanović i njegova porodica čuvali ovaj album , tako ću ga i ja čuvati dok se ne javi njegov vlasnik. U slučaju da ga ne mognemo pronaći, album ću predati Muzeju u Memorijalnom centru Potočari. Ipak, nadam se da će neko od Žepljaka , nakon što priča o ovom albumu dospije u javnost, pomoći da se pronađe osoba koja je izgubila ovaj album.
Vidim na fotografijama dosta mladih osoba i bio bih jako sretan saznanjem da su svi oni preživjeli golgotu Srebrenice i Žepe – kazao nam je Ahmet Bajrić Blicko.
Almasa Hadžić
Foto: Blicko
