IBRAHIMOVIĆ: Ko je bio Fehim Efendić?

Sjedim s Alijom Hamzićem, sociologom, penzioniranim profesorom, pasioniranim zaljubljenikom u Koraj, čovjekom bez čijeg se spisateljsko-hroničarskog pregnuća – a to sam mu u jednom od naših razgovora i rekao – o ovom malom, ali prelijepom mjestu vjerovatno ništa ne bi ni znalo. Lijep, ugodan susret. Alija priča o Fehimu Efendiću, orijentalisti, historičaru, Korajcu, i pita me da li sam čuo za njega. Odgovaram odrično.

– Nisam iznenađen – veli. O Efendiću se, osim u struci, malo zna, skoro ništa, a ostavio je iza sebe blistav trag. Šteta. Treba to ispraviti, spasiti od zaborava, jer riječ je o briljantnom bošnjačkom intelektualcu. Stoga, uvrstio sam ga u novu knjigu na kojoj radim, a tebe bih zamolio, naravno ako to hoćeš, da napišeš i objaviš tekst o njemu.

– Vrlo rado, ali kako? O Efendiću ništa ne znam.

– Imam jedan kraći biografski tekst, možda ti bude od pomoći. Evo, izvoli!

Čitam.

– Alija, ovo je šturo, nedovoljno, nema “živog mesa”. Imaš li još nešto?

– Nažalost, ne. To je sve do čega sam uspio doći, pa, eto, ako se od tog oskudnog teksta može nešto napraviti…

– Dobro, dobro…

– Vidi, ako te ovim prijedlogom stavljam u neugodnu poziciju, slobodno se odredi, neću se naljutiti, jer i ja sam svjestan da tu, kako ti reče, nema “živog mesa”, ali, šta mogu, do dostatnijih i kvalitetnijih saznanja nisam uspio doći.

– Ne brini, bit će ovo uredu, a ni tvoja inicijativa nije slučajna. Očito je došlo vrijeme da se napokon sazna ko je i šta je bio Fehim Efendić. Napravit ću to, priču o priči.

– Lijepo od tebe.

Evo teksta:

“Fehim Efendić, profesor orijentalistike i narodne istorije, rođen je u Koraju 5. marta 1908. godine. Rano je ostao bez oca, pa je odrastao kod amidže. Osnovnu školu završio je u Koraju, a potom se upisao u Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu, realno gimnazijski smjer, koju završava 1928. godine.

Poslije završene gimnazije upisuje se na Filozofski fakultet u Beogradu, odsjek orijentalne filologije i narodne istorije. Studij završava 1933. godine i kao najbolji student, na prijedlog profesora, mogao je birati mjesto gdje da započne svoju profesionalnu karijeru. Bira Dubrovnik i počinje raditi u Dubrovačkom arhivu i gimnaziji.

Odmah odlučuje da priprema doktorsku disertaciju, radi predano u struci, javlja se u stručnim časopisima sa svojim prilozima, dopisnik je Gajreta i aktivan član muslimanskih društava i udruženja u Dubrovniku.

Ženi se u Dubrovniku 1937. godine,gdje ostaje do 1941, kada su ga prosvjetne vlasti NDH premjestile za profesora gimnazije u Rumi. U ovom gradu ostaje do 1944, a potom je premješten u Tuzlu na poziciju direktora gimnazije.

U Tuzli ostaje do augusta 1945. godine, kada ga ondašnje vlasti premještaju u Bugojno da radi na osnivanju gimnazije.

Uporedo predaje u Učiteljskoj školi u Travniku, član je Društva istoričara Bosne i Hercegovine, gdje se oglašava svojim radovima, za šta je nagrađivan priznanjima i pohvalama.

U Bugojnu na dužnosti direktora gimnazije koju je osnovao ostaje do 1964. godine, a potom obnaša funkciju direktora Regionalne zajednice obrazovanja. Penzioniran je 1975. godine.

Do kraja života ostao je vezan za rodni kraj, često je dolazio i pomagao akcije koje su rađene na uređenju i razvoju mjesta.

Umro je u Bugojnu 1983. godine.

Iza njega je ostalo zapaženo naučno djelo i primjer korajskog đaka koji dolazi u veliki svijet i, marljivim radom i predanošću, uspijeva postići zapažene rezultate i dati doprinos općem društvenom napretku.”

Zovem Aliju.

– Jesi li se izbohrao s tekstom – kroz smijeh će.

– Jesam, na svoj način, ali ovo je samo informacija o Efendiću, ništa više od toga. Za početak dovoljno, međutim, ovaj i ovakav tekst nemoj uvrštavati u knjigu, zaista je suhoparan. Mogu li biti otvoren?

– Naravno.

– Portretirao si Efendića kao odličnog operativca, a o njemu kao “briljantnom bošnjačkom intelektualcu” nisi rekao ama baš ništa. To je problem.

– Znam, ali, već sam ti rekao, do konkretnijih i kvalitetnijih saznanja nisam uspio doći.

– Potrudi se. Idi u Sarajevo. Idi u Dubrovnik. Doznaj šta je s njegovom doktorskom disertacijom, o tome si tek nešto natuknuo, zatim, u kojim se stručnim časopisima javljao, kakve je priloge u njima objavljivao, navedi i nazive radova za koje je, kako kažeš, nagrađivan priznanjima i pohvalama… Eto, tako, jer ovakav tekst zaista je…

– Iskren si. Cijenim to. Hvala ti.

– Ma ništa. Sretno, moj Alija.

Sadik Ibrahimović / Stav.ba