Aktuelno

IBRAHIMOVIĆ: Ponešto o jednoj korajskoj džamiji, sjeti, čežnji…

Ovih dana, u povratku iz Brčkog, nakon kratke posjete, nažalost, sve malobrojnijoj rodbini, put me, mojom voljom i željom, naveo u predragi mi Koraj. Razlog: obilazak dvaju mezaristana u kojima su ukopani skoro svi moji preci, te teško objašnjiva čežnja za ambijentom u kojem sam se uvijek ugodno osjećao.

Ubrzo sam u Koraju. “K’o raj, a nigdje ljudi!”, pročitah na jednoj napuštenoj, beživotnoj kući. Srećom, nije baš tako. Na glavnoj ulici, u bočnim sokacima i u avlijama, gdjegdje vidim nepoznate mi i uglavnom ostarjele mještane. Pozdravljam ih. Zbunjeno i nepovjerljivo me gledaju, ne znaju ko sam, tiho otpozdravljaju, ili oborene glave nastave svojim putem ako su na ulici ili, sumnjičavi prema meni, napuštaju avlije i ulaze u kuće. Tužan sam zbog toga, ali mogu ih razumjeti, pa i ja obaram pogled, pružam korak i idem kamo sam već naumio.

Helem, nakon obilaska mezaristana, zastajem na omanjem trgu i pažljivo razgledam centralnu korajsku džamiju, novoizgrađenu, kao, uostalom, i bezmalo sve drugo u nekad prelijepom Koraju, kojeg su četnici početkom ljeta 1992. godine krvožedno opljačkali i spalili.

Dugo gledam u džamiju, analiziram svaki detalj. Nisam zadovoljan. Razloga za to je više, ali ne bih o tome, ne bih da cjepidlačim, nikakve fajde od toga, pa ću se ovdje zaustaviti i kazati ponešto o Čaršijskoj džamiji, makar ono najelementarnije.

Dakle, prema zvaničnim podacima, ova je džamija izgrađena 1816. godine, a u jednom osmanskom popisnom defteru za bijeljinski kadiluk, kojem je Koraj administrativno pripadao, za godinu 1825. navodi se “mesdžid koji je podigao narod”. U tom dokumentu doslovno stoji: “Kako je taj mesdžid ustvari pretvoren u džamiju, potrebno je da se postavi imam i hatib da bi se, osim pet dnevnih molitvi, mogla obavljati džuma, kao i bajramska molitva. Zbog toga je na prijedlog kadijinog naiba Mehmed Emina, postavljen za imama i hatiba Osman halifa, sin Mehmedov.”

Nadalje, bitno je naglasiti i podsjetiti one koji to ne znaju da je višedecenijski imam korajske džamije bio Ibrahim-efendija Begić, otac akademika Midhata Begića, čovjek iznimno poštovan u Koraju i široj okolini.

Očito daleko ispred svog vremena, naročito se isticao u kulturno-prosvjetnom radu, pa je još prije Prvog svjetskog rata objavljivao autorske tekstove u listovima Tarik, Misbah i Mualim, a poslije 1918. godine njegovi su se tekstovi mogli pročitati u listovima i periodici kao što su Novo vrijeme, Gajret, Glasnik IZ i drugima.

Također, od 1912. godine okupljao je grupu omladinaca i držao im tečaj njemačkog jezika, te nabavio potrebnu literaturu.

Bio je vizionar, jasno shvatao značaj i neophodnost obrazovanja mladih naraštaja, pa se brinuo o njihovom upućivanju u škole i na fakultete osiguravajući im preko dobrotvornih društava razne vrste pomoći.

Uzgred, inicijator je osnivanja bogato opremljene čitaonice u Koraju i mnogo čega drugog u svom prosvjetiteljskom djelovanju, ali kako sam o Ibrahim-efendiji Begiću već pisao, o njemu još samo kratak fragment iz zapisa njegovog sina Midhata pod naslovom Pismo drugarici M.:

“Kako mi je i otac bio alhamijado pisac još prije 1914., te smo imali ogromnu knjižnicu u kući u Koraju, koju su nam četnici spalili, a Nijemci SS divizije dokusurili, ja sam s mojim sestrama čitao sva ta brojna djela, jasno i narodne muslimanske priče u zasebnoj knjizi, ali još više u Beharu, Biseru, Gajretu i drugim periodicima muslimanskim, a imali smo ih sve u kompletima, i to je bila naša prva lektira poslije sufare-ilmihala i početnice… Nismo se uvijek u svemu slagali. Mati je čitala samo te priče, uz džuzove s finim, zlatnim inicijalima i ornamentima. Očeva je glavna lektira bio Al Gazali, koga je imao cijela, kao i ostale mufesire, sve do Dž. Čauševića, koga sam upoznao još kao dijete, jer je moj otac bio njegov pristalica i saradnik u njegovim publikacijama, te je taj kršni čovjek, koji mi je ulivao utisak divnog zaštitnika, bio stalan i često iznenadan gost kod nas, a ja sam mu polivao na ruke, kao i ocu i ostalima, što sam smatrao priznanjem, uvaženjem.”

Eto, tako i toliko o impresijama tokom moje kratke, usputne posjete dragom mi Koraju, a s osnovnom nakanom, i to čvrstom, da se čestim, ili još bolje i učinkovitije, neprestanim podsjećanjem na nešto – vjeru, tradiciju, kulturu, značajne ličnosti, to nešto, a ustvari sve, obnavlja, pamti, ne zaboravlja, trajno memorira i postane dijelom našeg kolektivnog bića. Bio bih sretan kad bi bilo tako.

Sadik Ibrahimović/Stav

Komentari