IBRAHIMOVIĆ: Sjećanje na ludaru koje više nema

Prolazim ulicom u užoj jezgri grada, zastajkujem i gledam u kuću u koju sam nekad davno i neko vrijeme povremeno navraćao. Tiha je, pusta i, jasno se to da vidjeti i osjetiti, života više u njoj nema. A nekad ga je bilo, o, itekako ga je bilo. Vlasnik kuće B. bio je moj ratni drug, znatno stariji od mene, slikar naivac i pasionirani bibliofil. I dobar čovjek, možda i odveć dobar, jer, osim pijandurama i zlim ljudima, a takve, napose ove druge, smisliti nije mogao, u njegovu knjigama i slikama doslovce pretrpanu kuću, u početku rijetko, a protokom vremena sve češće, dolazili su kojekakvi meni nepoznati “umjetnici”, za koje je sasma upitno bilo da li su uopće normalni, međutim, kako nisu bili ni zli ni pijandure, B. ih je vazda uljudno primao i ništa manje uljudnije ugošćavao.

Ali, da budem dokraja iskren, takva “druženja”, lišena čak i najmanje interpersonalne komunikacije, jer svaki od “umjetnika” pričao je svoju priču ne slušajući druge, bila su suluda, sumanuta, kao preslika određenih scena iz filma Let iznad kukavičijeg gnijezda, riječju, kompletna ludnica.

U toj neopisivoj vrevi i haosu, B. je šutio, mirno pušio, gledao televizor, najčešće neku utakmicu, i, uopće, ponašao se kao da ga se sve to skupa oko njega ama baš ne tiče, dok sam ja, premda je razloga za odlazak bilo bezbroj, ipak ostajao, gledao, slušao, analizirao i pamtio ekspresivna gestikuliranja monologista, govor lica ponajprije, smatrajući – vrijeme će pokazati sasvim ispravno – da će mi takva iskustva, prije ili poslije, poslužiti kao zgodno pomoćno sredstvo ili, čak, inicijacija u procesu uobličavanja određenog književnog teksta.

Jedne od tih večeri, nešto mirnije i normalnije nego inače, bilo je otprilike ovako:

“Slikar” M., nezaposlen, bez zanimanja:

– Kad Šimo kaže da će bit’, ima da bude… Nema kod Šime ovo, ono… Ljudina je to, ljudina… Tri slike je on od mene kupio i nije pit’o šta košta… Kolk’o košta, nek’ košta, tako je to kod njega. Ma, ljudina je Šimo, prava ljudina… Hoćeš pare? Evo pare! Hoćeš krv da ti dam? Evo krv! Eto, takav je on, ma ljudina, ma, ima bolji izraz za to, kako se ono kaže…? B., kako se kod vas muslimana kaže ljudina, ono, na arapskom?

– Ne znam – kroz buku doviknu B. – ali mi za dobrog čovjek kažemo da je insan!

– E, to, to mi reci, to je prava riječ za Šimu! Insan, baš insan, insančina! B., je li ružno ako za Šimu kažem da je insančina? Znaš, ono, ljudina pa insančina! Je li ružno? Vrijeđa li to vas muslimane?

– Ne vrijeđa – prodera se – slobodno ga tako zovi!

– E, dobro onda! Insančina! Doduše, za dvije slike pare mi još nije dao, ali kad Šimo kaže da će bit’, ima da bude… Hoćeš pare? Evo pare! Hoćeš krv da ti dam? Evo krv! Takav je on, baš takav…

“Poetesa” S., penzionirana medicinska sestra:

– Ne može se živjeti od poezije, ama nikako. Pokušala sam i ništa. Jednom, bila sam u noćnoj smjeni, sve je mirno, tiho, ljeto, zrikavci zriču, nebo osuto zvijezdama i, sad, šta znam, valjda uslijed tog ugođaja ili čega li već, meni odjednom cijela pjesma u glavi, i to kakva pjesma, genijalna… Sjednem za sto, uzmem olovku, papir, napišem prvi stih, kad zove me glavna sestra, veli bolesnik se neki uneredio. I, šta ću, krenem, posao je posao. I sad, da ne ulazim u detalje, završim što je trebalo završiti, požurim u sestrinsku sobu…

“Slikar” M.:

– Jednom, davno je to bilo, krenuli Šimo i ja u šumu – on da bere gljive i ljekovito bilje, ja da tražim inspiraciju. I, tako, idemo mi nekim puteljkom, kad pred nas međed, ogroman, strašan, digo se na prednje šape i gleda u nas. Ja pretrno od straha, a Šimo ništa, hladan k’o led. Šta ćemo sad? Ali, Šimo k’o Šimo, zna on uvijek šta i kako treba, pa mi očima dade znak da šutim, skloni se s puteljka, povuče me za rukav, oslobodi put i…

“Poetesa” S.:

– Požurim, je li, u sestrinsku sobu, a u glavi pjesme nema, nestala, isparila, dumam, pokušavam se prisjetiti, ama ništa, nema pjesme pa nema, ostao zapisan samo onaj prvi stih, krasan, prekrasan, a ide ovako: “Volim te, ljubavi, i zauvijek ću te voljeti.” I, sad, ljuta sam ja k’o puška, ljuta na onog čovjeka kojeg sam sređivala, ali opet, šta on ima s mojom pjesmom, usr’o se pa usr’o, nije čovjek ništa kriv… Nakon toga, dugo nisam ništa pisala, međutim, jednom…

“Slikar” M.:

– Veli Šimo međedu: “Dobar dan, gospodine međede. Izvolite, prođite, put je slobodan.’ I, stvarno, spusti se međed na prednje šape i mirno prođe, a ja se čudim šta je sad ovo, k’o da ga je Šimo hipnotis’o. Ali, jest, ja, u neko doba, eto opet međeda…

– Dragi moji, oprostite i ne zamjerite, ali kasno je, skoro će ponoć, vrijeme je za jaciju – reče B.

– Šta ti je sad jacija – čudi se M.

– Ni meni nije baš jasno. Hodža je zadnji put pjevao oko šest, zakasnio si – reče S.

– Nisam. Jaciju mogu obaviti sve do sabaha.

– Šta je sad sabah – opet će M.

– Jutarnja molitva, prije svitanja, u zoru. Nisam muslimanka, ali makar toliko znam, a ti si baš neznalica – obrecnu se S. na M.

– Eh, ako je tako, poštujem, poštujem – Reče M. i poče oblačiti teški zimski kaput. Krenuh i ja s njima kući. B. nas isprati i reče da navratimo kad god uzmognemo. Ne znam za S. i M., ali ja više navraćao nisam, nikad.

Eto, tako je to bilo u nekad živopisnoj, uzavreloj kući, ludari zapravo, a danas tihoj, pustoj, beživotnoj. Zastadoh još koji trenutak, u glavi mi bujica prisjećanja, suludih, katkad lijepih, ružnih, tužnih, svakakvih, pa pružih korak i bez osvrtanja krenuh kamo me je put već nanio.

Sadik Ibrahimović / Stav.ba

Komentari