Aktuelno

IBRAHIMOVIĆ: Smrt nije nikakvo čudo, ali…

Zvao sam je Dada. Bila je jedanaest godina starija od mene. Moja druga majka. Dok sam bio sasvim mali, kupala me je, njegovala, brinula o meni na svaki način, opismenila me prije polaska u osnovnu školu i, uopće, u skoro sedamdeset godina, koliko je poživjela, od nje mi je dolazilo samo dobro.

Da, Dada, moja najstarija sestra. Nema je više, otputovala je.

Posljednji put čuli smo se prvog dana ramazana. Javila mi se, vedra, nasmijana, da mi poželi sretan i hairli post. Ni slutio nisam da je to naš posljednji razgovor.

– Jako sam te poželjela – rekla je.

– I ja tebe.

– Kad smo se zadnji put vidjeli?

– Koncem januara prošle godine.

– Zamjeraš li mi zbog toga, jer do mene je?

– Ne, svega sam svjestan.

– Drago mi je da me razumiješ. Znaš, niti kome idem niti koga primam u kućnu posjetu, čak ni djecu i unučad. Hronični sam bolesnik i bojim se, jako se bojim. Čak i najmanja prehlada za mene može biti fatalna i, još gore od toga, a to me plaši više od svega, može biti fatalna za one oko mene, u mojoj blizini. Međutim, katkad, u mojim samotnim danima i noćima, obuzme me strašna zebnja i ništa manje strašnija primisao kako sam u stanju klasične paranoje. Šta ti misliš da li je ovakvo moje ponašanje normalno?

– Najnormalnije. Pandemija ne jenjava, kraj joj se, nažalost, ne nazire, i ti činiš tačno ono što u datim okolnostima, u ovom tegobnom vremenu, i treba činiti. Kako se nosiš sa samoćom?

– Teško. Kao da sam u zatvoru, u samici. Da bih odagnala ružne i tužne misli, neprestano sređujem kuću, a, ustvari, kuća je uglancana, blista, nema se više šta tu glancati. Puno i čitam, čini mi se, više nego u prethodnih pedesetak godina, a televizor skoro da uopće i ne gledam, osim nešto malo, tek da sam elementarno informirana, jer, znaš, teško mi padaju, zapravo deprimiraju me neprestane loše vijesti i katastrofične prognoze. A ti? Čuvaš li se?

– Ti dobro znaš da sam i prije pojave pandemije, a naročito nakon majčine smrti, živio i živim u svojevrsnoj samonametnutoj poluizolaciji, a vani izlazim samo po potrebi, uz nužnu, minimalnu socijalizaciju. Navečer odavno nigdje ne izlazim i, eto, tako se čuvam, ako se taj i takav pustinjački i, u biti, iščašen režim i način života čuvanjem od ove pošasti može i nazvati.

– Da, da, znam… Nego znaš šta mi najteže pada?

– Šta?

– Odsustvo radosti. Radost je presahnula, a ako je i ima, odglumljena je. A to nije dobro, nikako nije dobro, bez radosti se živjeti ne može i, gdje nema radosti, nema ni empatije, a empatija je temelj, usudila bih se reći, suština naših života.

– Znam, znam…

– Gnjavim li te?

– Ne, nipošto. Otkud ti takva primisao?

– Znaš, ovakvi razgovori su mi dragocjeni, a ja se opet raspričala, pa sam pomislila…

– Ma daj! Ti si moja Dada, moja ljubav do neba, kako me ti možeš gnjaviti?

– Hvala ti – prošaputa i osjetih da je sretna.

– Hvala tebi. I u ovom mubarek času od srca molim dragog Boga da ti podari sve najbolje i da se, akobogda, uskoro vidimo. Doduše, preveliki sam i ne možeš me više kupati, ali ne bi mi bilo mrsko kad bi mi svojim milozvučnim glasom otpjevala neku od uspavanki koje si svake večeri pjevala kad sam bio mali.

– Iskreno, od srca se nasmijala i tako smo nekako završili razgovor, naš posljednji razgovor.

Teško mi je dok ispisujem ove redove. I, istodobno, snažno osjećam da sam na samom rubu patetike, a to ne želim, pa ću stoga, naglo, kao sabljom presječeno, okončati ovu priču.

Neka je veliki i vječni rahmet mojoj voljenoj Dadi.

Sadik Ibrahimović / Stav

Komentari