Kada će Elmedin Konaković postati MVP?

Nedavno je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković organizirao press-konferenciju u povodu 100 dana svog bivstovanja u Vijeću ministara. Niko od njegovih kolega nije učinio ništa slično, a u javnom diskursu je ostalo nedorečeno da li je samopromociju ministra Konakovića radila interna služba ministarstva ili eksterna marketinška agencija. Naravno i ko je sve to platio?

No, neću o tome… U jeku press-konferencije, priče o tzv. „Otvorenom Balkanu“, ministru Konakoviću sam poslao viber poruku sa sljedećim sadržajem: Poštovanje, hoćete li u narednih 100 dana tražiti isporučivanje, možda ste i tražili, zločinca Novaka Đukića?

Jasno je da ministar Konaković na postavljeno pitanje nije mogao odgovoriti u realnom vremenu u jeku press-konferencije. No, svi znamo da je proaktivan na društvenim mrežama, da je nakon press-konferencije odgovorio novinaru Draganu Bursaću, pa sam se logično zapitao zašto nije i meni.

Zato pišem ovaj tekst, ali krećem ispočetka, kao Dino Merlin u svom albumu 2012. godine. Doduše okrećem vremenski točak u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu iz prostog razloga što u svojim medijskim istupima ministar Konaković u posljednje vrijeme glorificira kako je bio košarkaški reprezentativac jedne i jedine, a prije reprezentacije stao je u odbranu svoje mahale kao i mnogi drugi moji poznanici u herojskom Teočaku ili Čeliću…

Istini za volju Konaković je 1994. godine izašao iz rova na Soukbunaru i obukao patike kako bi igrao utakmice za reprezentaciju Bosne i Hercegovine na turnirima u Italiji (Como) i Hrvatska (Pula). Bili su to neformalni turniri, nikakve kvalifikacije, već izlazak mladih i talentovanih igrača iz ratom poharane države u svijet. Selektor nije bio Sabit Hadžić nego Željan Pilavdžić koji je u to vrijeme predvodio Sloboda Ditu. Dakle, činjenično, Elmedin Konaković nikada nije odigrao ni jednu zvaničnu utakmicu za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

Vrlo brzo će biti potpisan Dejtonski mirovni sporazum, Konaković karijeru nastavlja u Bosni, a 1999. godine pod vodstvom Sabita Hadžića popularni „Studenti“ usred Mejdana osvajaju titulu prvaka Bosne i Hercegovine. Konaković, ruku na srce, nije bio MVP, jer su mnogo bolji učinak od njega imali Damir Abdulklerim Mirković, Samir Lerić, Admir Bukva, Armin Isaković…

Kasnije je Konaković sa još trojicom siugrača suspendovan, pa je karijeru nastavio u Sloveniji (radio sam intervju sa njim kada su igrali protiv Sloboda Dite u Tuzli) i Rumuniji.

Nakon karijere mogao je kroz rukovodeće strukture Bosne Ase BH Telecom doći do MVP-a, ali nije uspio. Bosna ASA BH Telecom se vratila na regionalnu i evropsku scenu, čak je prvi i, čini mi se, posljednji put organiziran final-eight Jadranske lige, igran u Sarajevu, a „Studenti“ su slovili za favorita. Ispriječio se Hemofarm iz Vršca u četvrtfinalu i Konaković kao direktor kluba nije ostao zapisan zlatnim slovima u historiju, odnosno nije šeretski rečeno postao MVP ni u tom poslu.

Došao je neslavan kraj za Bosnu, ni dan danas razjašnjen, ali definitivno bez Bosne na regionalnoj, a ranijih godina ni na bosanskohercegovačkoj sceni.

Potom je Konaković postao član Upravnog odbora KS BiH. U sjećanju mi je ostala dodjela trofeja i medalja košarkašima Igokee, koji su pobijedili Široki, i prvi put se plasirali u ABA ligu, gdje su i danas. Prilikom dodjele medalja i trofeja sa razglasa se orio „Marš na Drinu“. Konaković kao predsjedavajući Upravnog odbora KS BiH, bar dok su kamere bile uključene, nije reagovao. Dodjelio je trofej i medalje dok je u ekstazi zbog plasmana u ABA ligu i „Marša na Drinu“ bio sadašnji njegov koaliconi kolega Milorad Dodik.

Neka me demantuje ako nisam u pravu, možda on za takvu odluku nije ni glasao, ali u vrijeme mandata Upravnog odbora KS BiH u kojem je bio Konaković donesena je odluka da se Kup Bosne i Hercegovine igrao parcijalno, bolje rečeno po etničkim savezima. Prije te odluke moguće je bilo, recimo, da Igokea gostuje u Olovu kod Stupčanice, a Sloboda Dita u Nevesinju kod Hercegovine. Nakon te odluke Kup Bosne i Hercegovine, danas Kup Mirze Delibašića, igra se po savezima: Kup Sistema A, Kup Republike Srpske i Kup Herceg-Bosne. Pobjednici tih kupova i pobjednik iz ranije godine ide na final-four Kupa Mirza Delibašić. Dakle, ni u rukovodećim strukturama UO KS BiH Konaković nije postao MVP, a mogao je možda pokrenuti reformske procese, formirati KS BiH po odredbama Zakona o sportu, dići košarku u BiH na viši nivo…

Eh sad… Dolazimo do političke karijere Elmedina Konakovića. Sve prije pomenuto radio je kao član Stranke demokratske akcije (SDA). Kasnije je postao lider Naroda i pravde (NiP), a nedavno i ministar vanjskih poslova (MVP).

Dakle, Konaković je postao MVP – ministar vanjskih poslova. MVP u politici, ali ostaje, pretpostavljam, njegova vječita žal što nije bio i MVP u košarci. Kažem pretpostavljam jer u gotovo svakom njegovom medijskom istupu koji sam pratio doticao se košarke, pa i u posljednjem intervjuu na Face TV kada je pominjao američkog državnog sekretara Antonyja Blinkena…

Moje pitanje, da spriječim potencijalne Konakovićeve aluzije, nemaju veze sa Avdom Avdićem, iako sam sa Avdom četiri godine na Filozofskom fakultetu u Tuzli sjedio u klupi, ali se 15-ak godina nismo čuli ni vidjeli. Nema veze sa Osmicom (Osmana Mehmedagića nikad očima uživo nisam vidio ili se bar ne sjećam), nema veze sa „Osmorkom“, a bogami ni sa „Trojkom“, najmanje sa SDA.

Pitanje koje sam postavio Konakoviću, postavio sam ranije i Željku Komšiću i Bakiru Izetbegoviću, otprilike, parafrazirat ću: Možemo li sa Srbijom graditi dobrosusjedske odnose dok je Novak Đukić, ubica tuzlanske mladosti, na slobodi? Odgovore od njih, vrlo precizne, dobijao sam, kao i od sadašnjeg Visokog predstavnika Christiana Schmidta koji je posjetio Kapiju, a kasnije od Ahmeta Bajrića – Blicka dobio i knjigu/fotomonografiju o srebreničkom genocidu…

Konakovića, dakle, poznajem/pratim od igračkih dana, potom profesionalno, ja kao novinar on kao član uprave Bosne i KS BiH, a čak smo i poslovno sarađivali te se korektno i bez repova razišli nakon kompromisnog rješenja u našem prvom i za sada posljednjem telefonskom razgovoru…

Ministra Konakovića pitao sam izrevoltiran pričom o tzv. „Otvorenom Balkanu“, kao glas mojih sugrađana, njih 71, koji su ubijeni mučki 25. maja 1995. godine na Dan mladosti. Ima li smisla pričati o tzv. „Otvorenom Balkanu“ dok je na slobodi njihov ubica, pravomoćno presuđen ratni zločinac, Novak Đukić? I to u Srbiji, odakle i potiče ideja o tzv. „Otvorenom Balkanu“ iliti „Srpskom svetu“. Ima li uopće smisla pričati o toj ideji dok je, recimo, u Srbiji Tomislav Kovač, jedan od odgovornih za zatiranje biljeljinskih porodica Malagić, Sarajlić i Sejmenović među kojima je ubijeno sedmero djece ili da Srđan Golubović još uvijek pušta muziku po beogradskim splavovima, a postoji krunski dokaz američkog fotoreportera Rona Haviva da pomenuti nogom u glavu šutira mrtvu Tifu Šabanović? I mogu pisati o tim i takvima do kraja godine…

Sve dok se pomenute stvari ne istjeraju na čistac priča o „Otvorenom Balkanu“ je besmislena i ublehaška. Ne, nije ovo povratak u prošlost, nisu to pitanja oko kojih se ne možemo dogovoriti. Upravo su to pitanja oko kojih su se Bosna i Hercegovina i Srbija dogovorile, ali potpisane protokole ne poštuju pravosudne institucije u Beogradu, koje i dalje rade po principu „kadija te tuži, kadija ti sudi“ ili, bolje rečeno, po matrici „žrtva je krivac“.

Ministar vanjskih poslova (MVP) Elmedin Konaković može postati pravi diplomatski MVP ako svojim retoričkim sposobnostima na pick and roll „navuče“ Miloševićevog učenika Ivicu Dačića, da mu preko šefa Ace Vučića (učenika Vojislava Šešelja), isporuče pravomoćno osuđenog zločinca Novaka Đukića. E tada bi u mojim očima, ali i očima svih roditelja, kojih je sve manje, Elmedin Konaković bio MVP iliti najbolji ministar vanjskih poslova. Nikad nije kasno, a bliži se 25. u maju.

I na koncu, da ne bi bilo aluzija, već sam gore pomenuo s kim imam kontakte, koga poznajem ili ne, sve više sam introvertan ili, kao što znam reći, u fazi apstinencije pred deaktivaciju iz svijeta novinarstva upravo zbog polarizacije na izdajnike/patriote, plaćenike/slobodoumne itd, itd… Možda ću imati čast, kao Dragan Bursać, da dobijem odgovor na postavljeno pitanje ili ću čekati 25. maj i Kapiju da javno pitam ono što sam napisao.

Edin Skokić / Foto: Slobodna Bosna

Komentari