Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
Niko slikovitije od Meše Selimovića u romanu „Sjećanja“ nije opisao mentalitet ljudi iz grada u kojem je rođen. Pa tako na 45 stranici pomenutog romana Meša Selimović opisuje i zavičajno naselje Tušanj u kojem su bile samo tri bogate porodice: Žilić, Eraković i njegova.
U ostalim naseljima, piše Selimović, živjela je sirotinja.
„U sve tri mahale, a naročito Gornjoj, stanovali su rudari, koji su radili u rudniku Kreka. To je bilo naselje sirotinje, bez ikakvih sanitarnih instalacija, sa skromnim mutvacima sklepanim od starih dasaka i pleha, s malim baštama u kojima se gajilo povrće i cvijeće, što je skrivalo sirotinjski izgled naselja“.
Opisujući komšiluk iz svog djetinjstva Meša Selimović piše:
„Žene i djeca rudara bili su pravi mučenici, sirotinja kakva se valjda može naći samo ovdje kod nas, na ovom dijelu Balkana. Žene većinom, ali i djeca strpljivo su satima čekali pred „kanarom“ (klanicom), i ljeti i zimi, da za jeftine pare kupe furdu (poturicu), koju su bogati kupovali za pse, pa su to kuhali s koprivom i krompirom i jeli s kukuruznim hljebom“.
I onda je došao do gimnazije.
„A 1941, kada su ustaše organizovale NDH, između mnogih šokova doživio sam jedan možda najneočekivaniji: čovjek koji mi je ostao u najljepšoj uspomeni, koga smo svi zapamtili kao pametnog i pravdednog čovjeka, postao je ustaški logornik u Tuzli, i pod njegovom upravom je izvršeno deportovanje Srba i Jevreja u koncentracione logore“ (Strana 81 i 82 – čovjek koga pominje je njegov nastavnik iz gimnazije pr.a).
…“Među ostalim njegova žrtvama bio je i Danilo Salom, profesor matematike, divan čovjek i rijedak stručnjak, dr. Drago D. je na svog bivšeg kolegu poslao mlade ustaše, bivše Salomove đake, koji su ga mučili u kući i na ulici. Da li je njegovo ranije korektno ponašanje bilo privid i maska, i da li je to mogućno da se čovjek tako pretvara i skriva. Ili potpuna ideološka opredijeljenost podrazumijeva pristajanje na konsekvence, pa i na zločin“.
Opisao je, Meša, dakle, Tuzlu prije Prvog i u jeku Drugog svjetskog rata, odnosno njene stanovnike.
Mrežni mediji iliti društvene mreže u digitalnoj eri omogućili su kvaziintelektualcima da iz svojih žabokrečina, ničim izazvani, jer nisu direktno prozvani i pozvani, dijele moralne lekcije s monstruoznim konstrukcijama i vrijeđanjem žrtve/a genocida.
Zašto? Zato što je autor teksta N.S. na portalu Tuzlapress javno kritikovao, bolje rečeno iznio svoje mišljenje, o dokonom tuzlanskom matematičaru.
Kreketanje je toliko morbidno da ga ne mogu prepričavati, ali nije prvi put da kvaziintelektualac iz svoje žabokrečine pokušava degradirati ljude na osnovu mjesta rođenja i/li vjerske, nacionalne pripadnosti.
I tu su maske pale. Slikovito govoreći pobrano je povrće i cvijeće o kojim Meša piše, a koje je skrivalo bijednu dušu jednog paćenika. Jer, zaboga, „bježeći“ od četničke kame i dolaskom u Tuzlu, takva kakva jeste, nemate pravo iznositi svoja mišljenje i sudjelovati u političkom rakusu.
Isti taj dokoni matematičar je autoru ovog teksta, tojest meni, slao privatne poruke jer nije imao pravovaljene argumente kojim bi potkrijepio znak jednakosti između predsjednika Prezidijuma Narode skupštine Narodne republike BiH i prvog demokratski izabranog predsjednika nezavisne i suverene Republike BiH.
Bez argumenata, dokoni matematičar je na raspolaganju imao samo jednu mogućost. Blokirao je ili ti banovao svog neistomišljenika da bi, mimo privatnih poruka, na svom javnom profilu podržavao tezu o slobodi mišljenja, brojao lajkove i divio se dupeuvlakačima koji su ga podržavali.
No, razgovor sa dokonim matematičarem, ali i virtualnim prijateljem, okončan je kao i mnoga druga instatnt prijateljstva na društvenim mrežama. Bila je žestoka razmjena riječi, ali ne toliko dramatična da bih ga zbog toga nipodištavao, diskreditirao, omaložavao… Nedaj bože mrzio!
O njemu je N.S. pisao isključivo kao personi koja obnaša značajnu dužnost i ni jednom rječju diskurs nije spušten na privatni nivo.
Za razliku od njega, nepozvani kvaziintelektualac iz žabokrečine, kao i mnogo puta ranije, svoju mentalnu dijareju je sveo na privatni nivo i zbog toga sam se odlučio na kolumnu pod naslovom „Maske su pale: Kreketanje iz žabokrečine“.
U kreketanju kvaziintelekzualac iz žabokrečine dira u najbolnije rane jedne porodice napisavši da su „pobjegli spašavajući živu glavu iz ratne Vlasenice…“. Porodica koja je „bježala“ nikada nije kompletna stigla u Tuzlu.
Prepolovljena je, a o toj porodici ni njeni krvnici nikada nisu napisali ružnu riječ u komentarima mnogobrojnih tekstova koji su objavljeni u domaćim i regionalnim medijima.
Učinila je to fukara iz svoje psihopatološke žabokrečine braneći, ničim direktno izazvan, lik i djelo dokonog matematičara.
Fukara iz žabokrečine piše o nekakvim kompleksima niže vrijednosti, o strašnim i preteškim muhadžirskim noćnim morama itd. Ranije nekad sam ga dislocirao na mjesto koje mu po habitusu pripada i zarekao se da na njega nikada neću potrošiti vrijeme, a ni slovo. Ipak, nikad ne recite nikad.
Svašta još mogu napisati o njemu i o njegovoj patološkoj mržnji prema ljudima koji su silom prilika došli i ostali u ovom gradu, o mržnji prema ljudima koji su rođeni u ovom gradu a koji su nadmašili njegove svjetonazore iz žabokrečine, o vjerskim objektima… Ali neću.
Podsjetit ću samo na jedan tekst objavljen u Frontu slobode, za koji je radio i Meša Selimović, a koji je napisao Hamdija Kreševljaković.
„Porodica Salaharević, jedna je od najstarijih u Vlasenici. Kroz historiju dali su izuzetan doprinos za njen razvoj. Za vrijeme kajmekama (pokrajinskog namjesnika) Sulejman ef. Salaharevića, koji je postavljen poslije 1861. godine, sagrađen je dobar put od Vlasenice za manastir Papraća. Pojačan je stari vodovod, otvorene još dvije lule na staroj česmi. Podignuta je odgovarajuća zgrada za municiju, te su u kadiluku napravljene tri škole”, napisao je Hamdija Kreševljaković, poznati historičar.
Vlasenički Srbi su se pomenutoj porodici „zahvalili“ genocidom 1992. godine, a skoro tri decenije kasnije, kvaziintelektualac iz žabokrečine, hinjski udara na dostojanstvo i čestitost jedne porodice, optužujući N.S., zamislite, da crta metu na leđima “Vedadu tuzlanskom”.
Mogao bih još, ali neću…
Doista, da bih nekog maršnuo ili u stvarnom životu pljunuo, on to mora zaslužiti…
Kvaziintelektualca tercijarnog renomea čiji mentalni sklop zaudara na fašizam davno sam smjestio tamo gdje mu je mjesto, odnosno tamo gdje se rodio iliti u mjesto rođenja.
Boli nešto drugo. Šutnja!
Šutnja kao znak odobravanja svih onih koji znaju potapšati autora teksta inicijala N.S., koji je samo imao drugačije mišljenje od dokonog matematičara. Pa se sjetih jednog političara koga osloviše sa „četnik“, a Tuzlapress prvi stade u njegovu i zaštitu multi-kulti Tuzle, pa i mnogih drugih za koga bi autor tekstaN.S., suprotnog mišljenja od dokonog matematičara, i krvi dao. Šutite!
Znam. Ne vodite tuđe ratove. Maske su, doista, pale. Valjajte se u žabokrečini kako ste i navikli.
Zbog toga je i velikan Meša Selimović pobjegao glavom bez obzira, zabranivši da se po njemu u njegovom rodnom gradu nazove biblioteka.
Tek nekad pred rat tadašnje rukovodstvo SO Tuzla je uspjelo privoliti porodicu Selimović za pristanak da se gimnazija nazove po Meši Selimović. Vjerrovatno mu je ostalo u sjećanju ono s početka priče. Narod bi rekao – pametnom dosta.
E.Sk