Sud Bosne i Hercegovine izrekao je danas prvostepenu presudu u predmetu Milan Đokić i drugi za zločine u Janji počinjene od 1992. do 1994. godine, a kojom je za ratne zločine protiv civila (član 142. stav 1. KZ bivše SFRJ) osuđeno pet bivših pripadnika policije na ukupno 12 godina zatvora, dok su trojica oslobođena svih optužbi.
Prema presudi, okrivljeni Milan Đokić i Branislav Trišić, na osnovu pojedinih tačaka precizirane optužnice od 27. oktobra 2022. godine, osuđeni na po tri godine, dok su Žarko Milanović, Mladen Krajišnik i Zoran Tanasić osuđeni na po dvije godine.
Istovremeno, Đokić, Milanović i Tanasić oslobođeni su preostalih optužbi kojima su terećeni za zločine protiv čovječnosti, dok su Savo Mršić, Milivoje Čobić i Milan Marković oslobođeni svih optužbi.
Presuda Suda BiH prihvaćena je sa ogorčenjem u Janji. Od 4. aprila 1992. godine do kraja 1995. godine u Janji su na sistematičan način ubijanji ljudi, opljačkani, premlaćivani, prognani i šta sve ne, a za sve to odgovorni su dobili samo 12 godina kazne…
“Pravda na ovom svijetu nije očigledno dostižna, i pored živih svjedoka, opšte poznatih činjenica, ubistava, premlaćivanja, protjerivanja, hapšenja bez ikakvog osnova, zastrašivanja, deportovanja, doviđenja u logor Batković…. Ispade da je moj komšija Juso Terzić umro prirodnom smrću iako je odveden u policijsku stanicu a ujutru nađen u neposrednoj blizini premlaćen do neprepoznatljivosti i smrskane lobanje. Da mnogi drugi koje su isti na ulici hapsili, šamarali, privodili. Đulzida Huremović nije izgleda ubijena na svom kućnom pragu iako postolje svjedoci da je hitac disao iz policijskog vozila u kretanju. Nije dovoljno dokaza da je do smrti premlaćen Abdulah Huremović od strane policije na ulici nakon protesta građana zbog monstruoznog ubistva porodice Milkić. Da mog prijatelja Begu Trebinčevića nisu do iznemoglosti pretukli u stanici policije? Sve se to izgleda i jeste i nije dogodilo… Nama ostaje da se sjećamo i opominjemo da istina ostaje istina makar i djelimično presuđena”, napisao je Samir Baćevac.
Potpredsjednik Skupštine Grada Bijeljina Mustafa Gradaščević se nadovezao:
“Spora i djelimična ovosvjetska (ne)pravda”.
Janjarci se pribojavaju da će u drugostepeno postupku osuđene osobe biti oslobođene, a da će zločinci ostati nekažnjeni.
Prema optužnici, Đokić je bio komandir policije u Janji, a ostali optuženi policajci. Optužnica ih je, između ostalog, teretila za sudjelovanje u nezakonitom privođenju, maltretiranju, premlaćivanju i ubistvima civilnog bošnjačkog stanovništva na području Janje.
U optužnici se navodi da su spomenuti optuženici od aprila 1992. godine do kraja septembra 1994. godine, sudjelovali u široko rasprostranjenom i sistematskom napadu dijelova bivše JNA, vojnih, paravojnih i policijskih snaga tzv. ‘srpske republike Bosne i Hercegovine’, a kasnije MUP-a Republike Srpske koji je bio usmjeren protiv civilnog bošnjačkog i ostalog nesrpskog stanovništva na području općine Bijeljina, te da su vršili progon civilnog bošnjačkog stanovništva Janje na temelju političke, nacionalne, etničke, kulturne i vjerske pripadnosti.
Kako je Sud nakon analize i ocjene provedenih dokaza utvrdio, petorica okrivljenih su postupali protivno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava o zaštiti civila tokom ratnih sukoba, odnosno suprotno odredbama Ženevske konvencije i njenih protokola.
Konkretno, prvooptuženi Đokić se tereti za pomaganje u maltretiranju i mučenju civila, nakon što su se izjasnili da im ništa nije poznato o tome da li neko posjeduje oružje, odnosno za nespriječavanje drugih policajaca u takvom postupanju, čime je, zapravo, takvo postupanje odobrio, dok se Trišić, Milanović, Krajišnik i Tanasić terete za konkretne radnje zlostavljanja, odnosno brutalnog premlaćivanja civila.
Međutim, Sud je zločin protiv čovječnosti, inkriminaciju iz optužnice, prekvalificirao u ratni zločin protiv civila, budući da elementi tog krivičnog djela nisu dokazani van razumne sumnje, a koji su, među ostalim, podrazumjevali i odgovornost za ubistva.
Predsjedavajuća Sudskog vijeća, sutkinja Željka Marenić je u obrazloženju izrečene prvostepene presude navela kako je Sud detaljno razmotrio sve provedene dokaze, uključujući i iskaze svjedoka koje je Vijeće ocijenilo vjerodostojnim, ali i one koji su bili kontradiktorni, odnosno neusklađeni s činjeničnim opisom.
Referirajući se na oslobađajući dio, Marenić je kazala kako Vijeće smatra da Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje dokazalo određene inkriminacije, ocijenivši kako postoji niz nelogičnosti u tom pogledu, uključujući i zanemarivanje određenih iskaza i materijalnih dokaza.
U pogledu odmjeravanja visine kazne, rečeno je kako su izrečene sankcije ispod granice zaprijećenih, te da je Vijeće u ovom slučaju primjenilo KZ bivše SFRJ koji je povoljniji za optužene.
Rješenjem Suda su prema okrivljenima – Đokiću, Trišiću, Tanasiću, Milanoviću i Krajišniku određene mjere zabrane, a stranke s eventualnim imovinsko-pravnim zahtjevom upućene na parnicu.
Suđenje u ovom predmetu počelo je u junu 2016. godine, a Sud je ranije donio rješenje o obustavi postupka protiv Vlade Stjepanovića i Ljubiše Ikića zbog smrti optuženih, dok je u odnosu na Zorana Bogdanovića postupak odvojen zbog zdravstvenog stanja.
Budući da se radi o prvostepenoj presudi, strane u postupku imaju pravo žalbe Apelacionom vijeću Suda BiH u roku od 15 dana od prijema pisanog otpravka presude.
E.S.
