Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
Svi moji snovi djetinjstva bili su usmjereni na završetak rata, prestanak ubijanja, mučenja, gladovanja. Sanjala sam dan kad ću kao i sva druga djeca u svijetu moći da se slobodno krećem bez straha od granata i snajpera, da idem u školu i slobodno se igram sa svojim drugaricama i da imam pune ruke slatkiša. Ni slutila nisam kakva će nas tragedija zadesiti.
Tog kobnog 11. jula 1995. godine sam se probudila veoma rano. Nešto sam ružno sanjala i moje snove je prekinula bjesomučna pucnjava. Oca nije bilo u kući, a kasnije sam saznala da je otišao sa vojskom preko šume prema slobodnoj teritoriji, odnosno prema Kalesiji i Tuzli.
Narod je uspaničeno tumarao i vikao da su četnici ušli u Srebrenicu. Pucnjava i granatiranje nisu prestajali. Vriska i galama je bila sve jača. Morali smo brzo donijeti odluku šta dalje. Moja mati, brat, sestra i ja smo sa još jednom grupom krenuli prema Potočarima gdje se nalazila baza UNPROFOR-a. Nadali smo se da će nas holandski vojnici zaštiti. Bila je to samo nada i ništa više.
U Potočarima se okupilo oko 40 hiljada ljudi, žena, djece manjeg i većeg uzrasta, kao i mladih ljudi koji su odmah prve noći odvedeni. Odvodili su grupu po grupu iza fabrike Cinkara i nikad se nisu vratili. Nakon njihovog odlaska samo bi se čuli teški krici, jauci i tutanj oružja. Rafali bi svu noć parali nebo. Kada je svanuo dan vidjeli smo zaklane ljude na obližnjoj livadi. Oni najhrabriji su prilazili i prepoznavali svoje najbliže, plakali i nestajali u masi izbezumljenog naroda. Sljedeće noći se ponovio isti prizor.
Četnici su ulazili u kamp i odvodili dječake od 15 do 17 godina. Žene su plakale, vrištale i molile da im ostave djecu. Nije vrijedilo ništa, niti je pomoglo. Četnici su nastavljali svoj krvavi pir. Kada su stigli kamioni i autobusi, govorili su nam da će nas sve poklati i baciti u Drinu i da će Drina biti krvava od Muslimana. Na putu prema Tuzli kod sela Kravica lokalni Srbi i njihove žene su nas gađali kamenjem i prijetili. Među dugim kolonama zarobljenih Bošnjaka iz srebreničke enklave, mnogi su prepoznavali svoje očeve, amidže, komšije, braću i prijatelje.
Najveća grupa zarobljenih je bila smještena na igralištu kod Nove Kasabe. Sjedeći na zemlji morali su da drže ruke iznad glave. Djetinje naivno sam vjerovala da će ih osloboditi ili odvesti u logor, a zatim zamijeniti. Ni slutila nisam da će ih sve pobiti i zatrpati u masovnu grobnicu koju smo kasnije gledali na televiziji sa satelitskih snimaka.
Prijetnje četnika nisu prestajale sve dok nismo došli na našu slobodnu teritoriju. Bila sam radosna kada sam ugledala naše vojnike. Znala sam da smo spašeni. Mislila sam da će nas u Kladnju dočekati moj otac, ali njega nigdje nije bilo. Raspitivali smo se o njegovoj sudbini, međutim niko nam nije znao reći pravu istinu. Pored mog oca svjetlo slobode nisu ugledali ni dvojica mojih amidža.
Danas, tri i po godine nakon pada Srebrenice ja živim kao prognanik i pohađam drugi razred Trgovinske škole u Tuzli.
Ko god otvori vrata mislim da se odnekud vraća moj babo. Sve mislim da će se odnekuda pojaviti u masi naroda koji svakodnevno prolazi ovim gradom. Nada, kažu, umire posljednja. Ja ću vječno čekati svog oca i nadati se njegovom povratku.
Azra Salihović-Hrnjić
