Burni događaji na svjetskoj političkoj sceni, zaključno s izborom Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, ne ostavljaju mnogo prostora za čekanje da neko drugi riješi bosanske probleme. Sa cijelom Europom je kucnuo čas da konačno svoju sudbinu u potpunosti uzme u svoje ruke, a za Bosnu pogotovo. Ali kako to učiniti, kada se država već tri decenije cijepa na tri dijela i čini se da nema kraja tom procesu?
Za dvije od te tri strane jasno je kako budućnost žele, pogotovo za srpske režime s obje strane Drine. Pitanje je šta treba da urade Bošnjaci i Bosanci da bi nakon decenija promašaja, grešaka, zabluda i iluzija pomogli svojoj državi da stane na vlastite noge. Etnička podjela koju su nesretni Bošnjaci sami pokrenuli, toliko je već ukorijenjena da razplitanje tog Gordijevog čvora izgleda kao nemoguć zadatak.
Podsjetimo se da je osnovna politička ideja Alije Izetbegovića bila dogovor naroda koji je stvorio tri zasebne teritorije, tri proklete avlije u kojima svaka politička oligarhija vlada neograničeno, u skladu s jedinim dogovorom koji je mogao biti postignut između te tri strane, a to je trostruki sistem potpune neodgovornosti i nekažnjivosti. U skladu s tim, svaka od tri strane, zbog održanja na vlasti, kontinuirano proizvodi robovsku svijest, poslušnost, etničku homogenizaciju, nemoral i površnu religijsku svijest. I u tom društvenom oblatu teško je probuditi makar iskru razuma.
Teoretičari govore o tri bosanska nacionalizma, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom, ali među njima postoje velike razlike. Prva dva spadaju u onu vrstu nacionalizma koje neki nazivaju razjedinjujućim nacionalizmom. Karakteristika mu je da njegovi sljedbenici sebe smatraju superiornim u odnosu na druge, pa zahtijevaju državu ili teritoriju samo za pripadnike svoje etničke grupe, prema zahtjevu da se moraju poklapati etničke i političke granice, a unutar te zajednice praktično postoji samo ta etnička grupa.
To zahtijeva i cijepanje multietničke države, kakva je Bosna i Hercegovina, na tri monoetničke cijeline. Govori o tome i službeni žargon sljedbenika velikosrpske ideje, po kojem je u Srbiji sve srpsko, a ništa nije srbijansko. U vizuri banalnog nacionalizma, himna, zastava, grbovi i sve druge službene oznake pripadaju samo srpskom narodu koji ima prava kakva niko drugi nema, pa može da gradi tzv. srpski svijet u kojem nema mjesta za druge i drugačije, i koji traži polovinu teritorije Bosne i Hercegovine. Potvrđuje to i masovni zločin i progoni u ratu protiv Bosne, urbicid, kakvog na tim prostorima nikada u istoriji nije bilo, rušenje džamija, brisanje zajedničke prošlosti i prošlosti drugih, i skoro potpuna eliminacija nepoželjnog stanovništva. Takva ideologija i danas potpuno je nespojiva sa idejom bosanstva i hiljadugodišnjom istorijom multietničke Bosne, ali i sa pravilima savremenog svijeta.
Šta da radi bošnjački politički faktor u takvim okolnostima? Oni koji dalje prate ideju Alije Izetbegovića o podjeli Bosne i stvaranju nekakve male džamahirije moraju definitivno shvatiti da je to kancer koji razara ovo društvo. Stvaranje etnički homogene državice na četvrtini teritorije Bosne i Hercegovine pogubna je ideja koju što prije moramo svi zaboraviti. Isto tako, mora se zaboraviti stav Bakira Izetbegovića o vladavini bošnjačke etničke većine koja će cijelu državu ustrojiti prema svojim pravilima i besmislene tvrdnje o Bošnjacima kao temeljnim narodom koji ima više prava na Bosnu nego drugi.
Tim prije što se svi mi moramo uklapati u širi ambijent, jer Bosna i Hercegovina je stiješnjena između dva režima koji traže dijelove njene teritorije, te u srcu Evrope koja neće dozvoliti nikakvo koketiranje sa dalekim islamskim despotijama. Među različitim vrstama nacionalizama postoji jedan koji se zove ustavni ili državni nacionalizam. Izražen je, recimo, u Americi.
To je ljubav prema zajednici ravnopravnih, slobodnih građana koji čine jednu jedinstvenu naciju, bez obzira na sve razlike među njima. To je objedinjujući integrativni nacionalizam koji se zasniva na identifikaciji svakog građanina sa državom kao sopstvenom domovinom. U našem slučaju to se zove bosanstvo.
Građani ove zemlje moraju konačno postati Bosanci po nacionalnosti, što zapravo i jesu, jer u svijetu je danas pravilo da je nacionalnost isto što i državljanstvo, a država isto što i nacija. Pri tome, svako može biti i Srbin, i Hrvat, i Bošnjak, i Rom, i Jevrej, ili bilo što drugo. To je porijeklo što niko ne dovodi u pitanje.
Kad bilo ko od nabrojanih dobije državljanstvo, naprimjer, Švicarske ili Amerike, on ostaje za sebe privatno Srbin, Hrvat ili Bošnjak, ali je sada po nacionalnosti Švicarac ili Amerikanac. Dakle, Bošnjak je činjenica porijekla, a Bosanac politički pojam pripadnosti naciji. A nacija nije zajednica ljudi istog porijekla, iste istorije, religije, kulture ili istog jezika.
I nikad nije identična jednoj etničkoj grupi, što pokazuju primjeri skoro svih država danas. Nacija je, kako je nekad definisao stari mudrac Ernest Renan, svakodnevni plebiscit, tj. dogovor o zajedničkoj budućnosti.
A Sud za ljudska prava u Strasburu je u više presuda potvrdio da postojanje takozvanih konstitutivnih naroda bliži kraj, jer je takav koncept u suprotnosti sa evropskom praksom. To je nedavno jasno rekao i engleski ambasador na sastanku sa dužnostnicima HDZ-a. Oni koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom, moraju odbaciti okove etnokratije, vladavine površne religije i prevaziđenih istorijskih obrazaca i konačno postati ono što su bili hiljadu godina – Bosanci.
Kako bi se to nekad reklo, bez obzira na vjeru, pleme, kulturu i običaje. To je jedini put koji moramo krenuti ako mislimo da preživimo ova olovna vremena.
