Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
Vjetar promjena koji je nedavno puhnuo iz Novog Sada, kao da je probudio stanovnike Bosne i Hercegovine, dugo utonule u pasivnost i letargiju koju su nametnule ideološke mašinerije nacionalizma. Postavlja se pitanje: šta su radili naši političari u posljednjih 30 godina? Da li su zaista radili na boljitku države, ili smo nakon svih tih godina samo korak unazad?
Istina, oni koji su radili protiv Bosne nisu gubili vrijeme. Njihovi rezultati su očigledni. No, šta je s onima koji se klicali patriotizmom, uvjeravajući nas da vjerujemo njima, a ne vlastitim očima? Oni koji su nas uvjeravali kako je bolje nego što se čini, dok smo u stvarnosti tonuli dublje u političku i ekonomsku stagnaciju.
Kada pitamo ko je kriv za trenutnu situaciju, odgovori su uvijek isti – to su Srbija, Hrvatska, njihove filijale u Bosni, međunarodna zajednica, Sudbina… Samo ne oni. Kao što to jasno ističe zagrebački profesor Žarko Puhovski, “pravi problem nije u kojoj mjeri se Hrvatska i Srbija miješaju u poslove Bosne, već u tome što se Bosna i Hercegovina ne miješa u vlastite poslove.”
Zaista, kad su se nove bošnjačke političke elite uoči rata umiješale u unutrašnje funkcioniranje države, krenuli smo nezaustavljivo nizbrdo. Dogovor o etničkoj podjeli države između Alije Izetbegovića i njegovih kleronacionalista s režimima u Beogradu i Zagrebu iskopao je plitki grob Bosni. Ovaj dogovor je zapravo bio početak strašnog rata protiv Bosne, praktično realizirajući plan etničkog čišćenja.
Svi su držali do podjela. Izetbegović je potpisivao mirovne planove koji su se temeljili na etničkoj podjeli, kao što je sporazum iz 1993. godine u Ženevi, prema kojem su sve tri etničke jedinice mogle organizirati referendum o tome hoće li ostati u sastavu BiH. Definiranjem podjele države u omjeru 51:49 1995. godine, zapravo je odbijena odluka o skidanju embarga na oružje koju je donio Američki kongres, a pobjedonosni pohod Armije BiH zaustavljen. Zbog političkog dogovora, Srebrenica je bila prepuštena onima koji su počinili genocid. Daytonski sporazum je okončao rat, no Bosna je bila razdvojena, njeno unutrašnje suverenitet je uništen, a pravni okviri su zamijenjeni dogovorima etničkih interesa.
Taj dogovor o podjeli države postao je temelj političkog sistema u Bosni, gdje su Bošnjaci, Hrvati i Srbi postali zatvorene etničke enklave unutar iste države. Iako se i dalje govori o Bosni kao jedinstvenoj, stvarnost je da su entiteti postali vlastiti feudi, a oni koji su različiti postali su višak u političkoj igri.
Profesori poput Nerzuka Ćuraka govore o političkoj i kulturnoj degradaciji Bošnjaka koji nisu razumjeli Bosnu kao jedinstvenu državu sa svim svojim kompleksnostima. Politike koje podrazumijevaju podjelu, umjesto ujedinjenja, postale su temelj za razgradnju države. Ovaj ideološki i politički diskurs podijelio je Bosnu na tri dijela, stavljajući je u stanje trajne političke nestabilnosti.
Dokaz za to su stalne svađe zbog podjele vlasti, nesuglasice oko provođenja presuda, te pokušaji potkopavanja međunarodnih presuda koje bi Bosni donijele veći korak prema građanskom društvu. I dok se političke elite međusobno svađaju zbog fotelja, Bosna polako tonem u sve dublju krizu.
Nažalost, čini se da prolaze godine, životi se troše, a Bosna i Hercegovina se sve više udaljava od svjetlosti. Čim se smiri jedna politička bura, političari nas uvjere da je sve u redu, samo da bi do sljedeće krize sve ponovo počelo padati u novu tamu. Postavlja se pitanje – imamo li još snage da se probudimo, da prepoznamo opasnost koja prijeti našoj zemlji i da se konačno izborimo za bolju budućnost? Ili ćemo i dalje tonuti u mrtvo more politike, bez nade za bolji sutra?
Jusuf Trbić