Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
U javnom prostoru Bijeljine posljednjih decenija primjetan je proces reinterpretacije i selektivnog predstavljanja prošlosti, naročito u vezi s Drugim svjetskim ratom i ratom 1992–1995. godine i aprilskim masakrom 1992. godine.
Primjer za to je uređivačka politika portala „Dešavanja u Bijeljini“, čiji je vlasnik i odgovorni urednik Danko Novaković. Portal, naime, redovno izostavlja teme koje se odnose na ratne zločine nad nesrpskim civilima, dok istovremeno reagira na autore koji takva pitanja otvaraju.
Povod za posljednju javnu polemiku bio je tekst književnika Jusufa Trbića pod naslovom „Slavlje pod upitnikom“, objavljen povodom Dana oslobođenja Bijeljine 1943. godine. Trbić je u svom tekstu propitivao dominantni narativ o „oslobođenju“ i ukazao na nelagodnu činjenicu da se u gradu, uz komemoracije partizanskih borbi, istovremeno prešućuju masovni zločini počinjeni nad Bošnjacima i Romima od aprilu 1992. godine pa sve do kraja 1995. godine. U reakciji na taj tekst Novaković je Trbiću poručio da „Bijeljini ne treba njegova mržnja“, što otvara pitanje ko u lokalnoj javnosti uopće definira šta je „mržnja“, a šta legitimno propitivanje historijskih narativa.
U akademskoj literaturi postoji širok konsenzus da se četnički pokret i partizanski pokret u Drugom svjetskom ratu ne mogu izjednačiti. Iako je bilo epizoda kolaboracije, posebno u napadima na bošnjačka sela poput Koraja 1941. godine, niti jugoslavenska historiografija, niti savremeni međunarodni radovi ne povlače znak jednakosti između ta dva pokreta. Nasuprot tome, u postjugoslavenskom prostoru prisutan je trend revizionizma koji se ogleda u simboličkom preuređenju gradova: trgovi, ulice i spomenici posvećeni osobama ili formacijama čija je uloga u zločinima nad civilima dobro dokumentirana. U Bijeljini su, nakon aprila 1992., ustanovljeni trg i bista Draže Mihailovića, ulica Srpske dobrovoljačke garde i druge sporne toponimije – čak i one koje ne postoje u Srbiji – što svjedoči o sistematskom oblikovanju javnog prostora prema revizionističkom narativu.
Trbić u svom tekstu podsjeća da su porodice Sarajlić, Malagić i Sejmenović, njih 22, ubijene u aprilu 1992. godine, dok portal „Dešavanja u Bijeljini“ nikada nije objavio prilog o tom zločinu, ali jeste o rođendanu optuženog za njihovu likvidaciju. Ovakva selektivnost izvještavanja, u akademskoj terminologiji, predstavlja oblik simboličkog nasilja i propagandnog djelovanja putem kojeg se mitologiziraju određeni akteri, a brišu ili minimiziraju žrtve.
Postavlja se ključno pitanje: da li je podsjećanje na žrtve i problematiziranje dominantnog narativa „sijanje mržnje“ ili je to nužan čin suočavanja s prošlošću? Kritičko novinarstvo i historiografsko istraživanje ne mogu biti zabranjeni ili stigmatizirani samo zato što uznemiravaju hegemonijski diskurs.
Slučaj polemike između Novakovića i Trbića ilustrira duboke podjele u bosanskohercegovačkom društvu kada je riječ o interpretaciji prošlosti, ali i pokazuje da postoji kontinuirana potreba za glasovima koji postavljaju neugodna pitanja – poput Trbićevog pitanja „od koga je oslobođena Bijeljina 4. aprila 1992. godine?“.
Takav pristup nije samo moralna dužnost nego i akademski zahtjev za preciznošću i istinitošću u javnom govoru. U suprotnom, mediji koji sistematski glorificiraju aktere ratnih zločina i relativiziraju zločine doprinose reprodukciji netolerancije i sprječavaju društvo da izgradi inkluzivnu kulturu sjećanja. Upravo je takav Novakovićev portal. Dok s druge strane Jusuf Trbić nije sam. Ima još Jusufa Trbića i bit će ih koji će pitati od koga je Bijeljina oslobođena i zašto su zatrte porodice Sarajlić, Sejmenović i Malagić.
E. Skokić