Dok se u dijelu javnosti i dalje koristi termin „oslobađanje“ Vlasenica za 21. april 1992. godine, činjenice i svjedočenja preživjelih nude potpuno drugačiju sliku – sliku koja traži odgovore, a ne parole.
Aktuelni načelnik Miroslav Kraljević u svojim istupima govori o „organizovanju naroda“ i sprečavanju „krvavog pira“, pozivajući se na tadašnje političko rukovodstvo i ulogu vojnih formacija. Međutim, takav narativ otvara ključno pitanje: protiv koga su djelovale jedinice tadašnje Jugoslovenska narodna armija i lokalne paravojne snage?
Jer, prema brojnim svjedočenjima, bošnjačko stanovništvo Vlasenice u tom trenutku nije imalo organizovanu vojnu strukturu, niti naoružanje koje bi moglo predstavljati ozbiljan otpor. Ne govori se o frontu, o linijama, o borbi – nego o ulasku na prostor bez stvarnog vojnog otpora.
Ako nema bitke, šta se onda „oslobađa“?
Ono što slijedi nakon tog datuma mnogo je jasnije i, nažalost, dokumentovanije: sistematsko nasilje nad civilima. Prema dostupnim podacima, ubijeno je više od 2.000 ljudi – praktično svaki sedmi stanovnik. To nisu vojnici, to su civili. Komšije. Ljudi koji nisu imali gdje otići.
U tom kontekstu, izjave o „sprečavanju zločina“ zvuče ne samo neuvjerljivo, nego i duboko uvredljivo za žrtve i njihove porodice.
Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da se protiv Kraljevića vodi sudski postupak za ratne zločine, dok se njegova sestra Višnja Aćimović nalazi u bjekstvu, također optužena za teška krivična djela. To dodatno nameće potrebu da se svaka javna izjava o tim događajima posmatra kroz prizmu činjenica, a ne političkih interpretacija.
Historija Vlasenice ne može stati u jednu riječ. Pogotovo ne u riječ „oslobađanje“.
Jer, ako iza te riječi stoje hiljade ubijenih civila, onda je ona samo pokušaj da se stvarnost preimenuje – a ne da se objasni.
Istina ne počinje narativima vlasti. Istina počinje pitanjem: šta se dogodilo onima koji nisu imali oružje?
I tu, u tom pitanju, leži i odgovor.
