Ko je protjerao Srbe iz Sarajeva? Ako je suditi po stalnoj kuknjavi dežurnih velikosrpskih patriota, Srbi su u toku rata u Sarajevu trpjeli neviđeni muslimanski zulum, njih su ubijali, progonili, trpali u logore, protjerivali, i to u gradu koji je 24 sata dnevno bio na nišanu Mladićeve artiljerije i snajperista i u kojem se niko nije mogao slobodno kretati ulicama. Često se plasira i nevjerovatna lož o desetinama logora za Srbe usred Sarajeva, koje je bilo, kao na tacni, pred Mladićevim ubicama. Uz to, Sarajevo je bilo puno stranih novinara, snimatelja, obavještajaca, posmatrača, vojnika, i bilo je stalna, svakodnevna tema u svim svjetskim medijima. I niko nije zabilježio ono o čemu govori velikosrpska propaganda.
Dakako, u tom ključajućem loncu, u tom ratnom krkljancu, našao se i veći broj kriminalca, koji su često uzimali „pravdu“ u svoje ruke. Mušan Topalović Caco i njemu slični činili su zločine nad nedužnim ljudima, nad Srbima, ali i ostalima, i zato su još u toku rata kažnjeni. Ogromna većina sarajevskih Srba otišla je iz svog grada nakon završetka rata, na poziv svojih vođa. Neki su ostali u prigradskim sarajevskim naseljima, od kojih su napravili svoje novo Sarajevo, a većina je otišla u dijelove entiteta RS u kojima su mogli dobiti kuće. Dosta njih je i danas u Bijeljini i njenoj okolini.
Nedavno je o tome pisao i Dragan Bursać, a povod za njegov tekst je bila objava Milorada Dodika na društvenim mrežama, koja otkriva ono što se ni do sad nije moglo sakriti. On piše: „Tri decenije nakon jednog od najmučnijih i najbizarnijih događaja poratne Bosne i Hercegovine, vlasti Republike Srpske i njihovi medijski megafoni ponovo podižu medijske kulise patetike. Parastosi, vijenci, plačne “duhovne akademije” i beskrajni govori o “istorijskom egzodusu sarajevskih Srba” ovih dana zapljuskuju RS i ostatak “srpskog sveta”. A sve je u znaku navodne velike tuge, navodne velike nepravde i, naravno, istinske velike laži.
Jer ono što se svake godine obilježava kao “egzodus” u zvaničnom narativu RS-a predstavlja nešto sasvim drugo u stvarnosti: političku odluku paljanskog rukovodstva da vlastiti narod pretvori u kolonu izbjeglica-apatrida.“
To je, na kaju priznao i Milorad Dodik, jasno i nedvosmisleno, u svojoj objavi od 17. marta 2026. godine: “Odluka sarajevskih Srba da 1996. godine napuste svoje domove bio je čin ponosa jer su odbili da ostanu pod muslimanskom vlašću i zato sjećanje na ovaj potez mora biti zavjet budućih generacija…”, napisao je on, između ostalog, na mreži X.
Dakle, sarajevski Srbi nisu otišli iz svog grada zato što ih je neko protjerivao. To se desilo tek kad je rat bio završen, Dejtonski sporazum potpisan, a sarajevska naselja Ilidža, Grbavica, Vogošća, Ilidža i Rajlovac reintegrisana u Sarajevo. Na zahtjev svojih vođa, mnogo Srba je odlučlilo da napusti svoje kuće i naselja, uprkos pozivima zvanične vlasti da ostanu. Svi smo gledali na TV kako pakuju stvari, nose sve što se može, vade iz zemlje svoje mrtve i pale sopstvene kuće, pa kreću na put. Sjećam se jedne takve reportaže. Ženu na kamionu pita novinar kuda idu. „Idemo tamo gdje će nam biti divno“, kaže ona.
Zapamćena je rečenica koju je Momčilo Krajišnik izgovorio nakon potpisivanja Dejtonmskog sporazuma: „Ako moja kuća ne može ostati, zašto biste vi zadržali svoje?“
„U tom trenutku“, kaže Bursać, „počinje sistematska propaganda preko tadašnje Srpske televizije. Ljudi su svakodnevno bombardovani pričama da će, ako ostanu u Sarajevu, biti pobijeni, poniženi ili protjerani. Svaki Srbin koji je želio ostati proglašavan je izdajnikom. Etiketiran kao „Alijin Srbin“, izlagan prijetnjama i pritiscima… To je bio ritual političkog ludila. Jedan od najmorbidnijih prizora poslijeratne Evrope. I sve to zbog političkog projekta koji je obećavao nekakvo ćirilično donkihotovsko “novo srpsko Sarajevo” na Romaniji. Narod je povjerovao. Političari su dobili entitet. A taj isti narod je dobio izbjeglički život.“
Sarajevo su napustili ljudi koji su nešto značili, bili ugledni profesori, umjetnici, privrednici, sportisti, oni koji su rođeni i formirani u tom gradu. Zbog plana svojih lidera preko noći su postali ljudi bez zavičaja, bez sjećanja, bez identiteta. Oni koji su doživjeli tako nešto, a ima ih mnogo, znaju šta to znači.
Danas su te nekadašnje Sarajlije rasute po entitetu RS, svijetu i Evropi, pretvoreni u vječite prognanike, kojima je službena propaganda toliko okupirala pamet, da ni danas, nakon tri decenije, ne žele da kažu istinu koju znaju. A istina je jednostavna. Sve što se događalo bilo je dio preciznog plana po kojem je Bosnu trebalo podijeliti na tri dijela, pri čemu će Srbi i Hrvati etnički očistiti svoje teritorije, i to tako surovo, da time natjeraju i treću stranu, bošnjačku, da učini to isto. U Bijeljini, Banjoj Luci i ostalim dijelovima RS-a nije bilo nikakvih ratnih sukoba, ali je proterano skoro kompletno bošnjačko stanovništvo, uz neviđene zločine, srušeni su svi muslimanski vjerski objekti, izbrisana je istorija, ugušen svaki znak zajedništva, da bi se etnička podjela učinila konačnom. Pa, ako Srbi neće sami da se odluče da napuste kuće i zavičaj, biće natjerani na to. Ili nagovoreni. Sarajevski Srbi su žrtve tog plana.
To je sva istina o takozvanom „egzodusu“ Srba iz Sarajeva. I tu istinu treba reći, jer se već tri decenije ponavljaju iste laži u medijima, u govorima političara, u školama i crkvi, svuda u javnom prostoru, da bi sve to, jednom rečenicom, poništio neprikosnoveni lider bosanskih Srba. Odlazak Srba iz Sarajeva je bio svjesna odluka, jer nisu htjeli da ostanu pod muslimanskom vlašću, rekao je Dodik. Niko ih nije natjerao na to, niko ih nije protjerivao ni progonio, sami su to odlučili, pod uticajem svojih lidera.
I to treba da se zna.
Piše: Jusuf Trbić
