Godinama smo slušali staru narodnu izreku „skuplja pita nego tepsija“, ali eto, dočekasmo i taj civilizacijski trenutak da ona više nije metafora nego cjenovnik.
U Tuzli danas kilogram pite košta od 15 do 20 maraka, dok se tepsija u hipermarketu ili na pijaci može kupiti za desetak KM. Dakle, došli smo u fazu ekonomskog razvoja u kojoj je tepsija postala jeftinija od sadržaja koji u nju ide. Još malo pa ćemo tepsije držati u vitrini, a pitu jesti samo za državne praznike i uz prisustvo rodbine.
Nekada je pita bila simbol domaće kuhinje, mirisa iz avlije i okupljanja porodice. Danas je pita finansijski projekat srednjeg rizika. Prije nego što kupiš kilogram sirnice, dobro provjeri stanje računa i razmisli da li ti je taj gastronomski luksuz zaista potreban u ovom kvartalu.
Penzioneri sa 600 ili 700 maraka penzije danas ne planiraju ljetovanje, nego matematički eksperiment zvan „kako pregurati do prvog“. Radnici sa minimalcem od 1.027 KM postali su majstori preživljavanja, ljudi koji sa tri računa, dvije kese iz marketa i jednom platom pokušavaju pobijediti ekonomiju koja ih svakodnevno nokautira.
I dok cijene rastu brže od obećanja pred izbore, građani se polako privikavaju na novu realnost. Nekad se govorilo „hljeba i igara“, a danas je dovoljno da ima hljeba. Igre su odavno luksuz, a pita je očigledno prešla u premium kategoriju.
Možda je sljedeći korak da se pite kupuju na rate. Sirnica na 12 mjeseci bez kamata. Zeljanica uz administrativnu zabranu. Burek ekskluzivno za kreditno sposobne građane.
Jer, ako je suditi po današnjim cijenama, u Tuzli više nije problem što je pita skuplja od tepsije. Problem je što je život postao skuplji od života.
E. Skokić
