Bosna i Hercegovina je zemlja političkih apsurda. Toliko smo ih se nagledali da nas više teško šta može iznenaditi. Navikli smo da se nakon svakih izbora priča o krađama glasova, o vrećama koje misteriozno putuju od biračkog mjesta do biračkog mjesta, o brojačima koji imaju veću moć od glasača, o biračima koji uredno glasaju iako su odavno preselili na drugi svijet.
Ali, izgleda da politička mašta u ovoj zemlji nema granica.
Ovih dana Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine ovjeravala je kandidatske liste za Opće izbore 2026. godine. I onda smo saznali nešto što bi, da nije tragično, bilo komično. Stranci Snaga naroda nije ovjerena lista zbog falsifikovanih potpisa podrške, dok Šuhret Fazlić nije uspio ovjeriti kandidaturu za člana Predsjedništva BiH jer su potpisi podrške, pojednostavljeno rečeno, izgledali kao copy-paste operacija.
Dakle, stigli smo do nove faze političke evolucije.
Godinama smo slušali priče da na izborima glasaju mrtvi. Sada smo došli do toga da političari falsifikuju potpise živih.
To je politički paradoks dostojan posebne naučne discipline. Nekada su se izbori krali na kraju procesa. Danas ih pojedinci pokušavaju prevariti već na samom početku. Nije više dovoljno manipulirati glasovima nakon zatvaranja biračkih mjesta. Sada se pokušava manipulirati i samim pravom kandidovanja.
Nije ovdje najveći problem to što je CIK otkrio nepravilnosti. Naprotiv, to je dokaz da sistem ipak funkcioniše kada želi da funkcioniše. Problem je što su ljudi koji traže povjerenje građana pokazali da nisu spremni poštovati ni elementarna pravila političke utakmice.
Kako vjerovati nekome da će pošteno upravljati budžetima od stotina miliona maraka ako nije u stanju pošteno prikupiti nekoliko hiljada potpisa podrške?
Kako očekivati transparentnost u vođenju države od onih koji su pokušali prevariti instituciju koja provodi izbore?
Kako očekivati odgovornost od ljudi kojima je prvi politički refleks zaobilaženje pravila?
Političari bi, barem u teoriji, trebali predstavljati moralne vertikale društva. Ljude koji vlastitim primjerom pokazuju da se do političkog cilja dolazi radom, idejama i podrškom građana. Kod nas se, međutim, prečesto pretvaraju u nemoralne horizontale koje traže najkraći put do funkcije, bez obzira na sredstva.
Nije, dakle, riječ o početnicima koji ne poznaju zakon. Nije riječ o administrativnoj grešci. Riječ je o svijesti da se pravila mogu prevariti, da se sistem može nadmudriti i da će sve proći ako se dovoljno dobro sakrije.
A kada takva svijest postane politička praksa, onda izbori prestaju biti demokratsko takmičenje i postaju nadmetanje u snalažljivosti.
Zato će predstojeći izbori biti zanimljiviji od svih prethodnih. Najavljuju se nove tehnologije, skeneri, elektronska identifikacija birača i mehanizmi koji bi trebali smanjiti prostor za manipulacije. To je dobra vijest za građane, ali i veliki izazov za one koji su godinama živjeli od rupa u sistemu.
Ostaje da se vidi hoće li tehnološki napredak biti jači od balkanske kreativnosti.
Jer iskustvo nas uči da u Bosni i Hercegovini gotovo uvijek postoji neko ko vjeruje da je pametniji od zakona, procedure ili mašine.
Pitanje nije hoće li pokušati prevariti novi sistem.
Pitanje je samo kada.
A građani ove zemlje imaju puno pravo da budu skeptični. Previše puta su gledali kako se nakon 19 sati zatvore biračka mjesta, a zajedno s dnevnim svjetlom nestane i povjerenje u izborni proces. Ponekad se čak činilo da nestane i struja, baš u trenutku kada počinje ono najvažnije – brojanje glasova.
Zato priča o falsifikovanim potpisima nije tek usputni incident. Ona je ogledalo političke kulture u kojoj se varanje često doživljava kao sposobnost, a poštenje kao naivnost.
I dok god bude tako, najveći problem Bosne i Hercegovine neće biti tehnologija, izborni zakon ili birački spiskovi.
Najveći problem ostat će ljudi koji misle da se demokratija može prevariti.
Jer onaj ko je spreman falsifikovati put do kandidature, teško da će imati problem falsifikovati i put do vlasti.
