Od prije ravno 34 godine april u Bijeljini nije više isti, niti će ikada biti. Nije to više mjesec proljeća, cvjetanja, buđenja, nije to mjesec u kojem se lijepo sunce vraća na naša lica. Za Bošnjake Bijeljine i Janje – april je mjesec umiranja, sjećanja na mrak i zločine, mjesec u kojem je započelo dotle neviđeno zlo, koje se nije završilo ni do današnjeg dana.
====== ====== o ====== ======
Piše: Jusuf Trbić
Sjećamo se, jer se taj užas ne može zaboraviti. Pucnji na ulici, ljudi s crnim kapama na glavama, odvođenje, premlaćivanje, pljačkanje i surovo, brutalno ubijanje ljudi koji nisu znali šta ih je snašlo. Čizma Arkanovog vojnika udara u glavu mrtvu ženu koja leži na pločniku, ženu koju su ubili, zajedno s drugima, nekoliko trenutaka prije toga. Sljedbenici zločinačke ideologije i danas plasiraju iste one laži koje smo slušali i tada, ali činjenice su očigledne i definitivno dokazane na sudu. Agresija na Bosnu je dugo pripremana i organizovana do najsitnijih detalja, od dehumanizovanja budućih žrtava, do detaljno razrađene stategije etničkog čišćenja. Cij je bio jasan, dogovoren u Karađorđevu, kao realizacija višedecenijskih planova rasparčavanja Bosne i podjele njenih dijelova između Srbije i Hrvatske, što nije bilo ništa novo. I ovoga puta prepreka su bili Bošnjaci, zbog svoje brojnosti. A problem je bila i izmiješanost stanovništva na cijeloj teritoriji BiH. Srbija je zahtijevala više od 60 posto Bosne, da bi to ušlo u sastav Velike Srbije, Hrvatska je htjela južne i jugozapadne dijelove, da bi se zaokružila njena teritorija. Rješenje je, kao i u Dugom svjetskom ratu, bila eliminacija Bošnjaka sa željenih prostora, to jest etničko čišćenje, koje je bilo cilj rata. Jer, bez toga, i bez eliminacije Albanaca sa Kosova, u Velikoj Srbiji bi živjelo samo 52 posto Srba, što bi brzo dovelo do propasti te tvorevine.
Milošević i Karadžić su na svojoj strani imali sve: i novac koji je Srbija otela iz državnih rezervi Jugoslavije još 1988. godine, i cijelu JNA, četvrtu vojnu silu u Evropi, i sve diplomatske, obavještajne, medijske, policijske, para-državne i akademske snage, ostalo je samo da se brutalnom silom protjeraju pripadnici neželjenog naroda i da se i druga strana natjera da učini to isto: da protjera Srbe s njene teritorije, i sve bi bilo gotovo. Bijeljina je izabrana da bude generalna proba, jer je tu sve, praktično, već bilo završeno. Svu vlast je imala SDS, dignuti su i dodatno naoružani Teritorijalna odbrana, Civilna zaštita, rezervna policija, sva sela su bila naoružana do zuba i svako je selo imalo Krizni štab, Bošnjaci su istjerani s posla i bili su potpuno dezorganizovani i bespomoćni pred tolikom silom. A uz sve to, jedinice JNA koje su se vratile iz Slovenije i Hrvatske rasporedile su se, u najvećoj mjeri, u našem kraju, na Majevici, Ozrenu i oko Tuzle. Pristigle su i razne paravojne formacije, koje su sve djelovale pod jedinstvenom vojnom komandom.Tolika koncentracija moći nije sigurno nikad viđena u istoriji ovih prostora. A onda je u Bijeljinu upućena specijalna jedinica srbijanske policije, pod zapovjedništvom Željka Ražnjatovića Arkana, sačinjena od kriminalaca i ubica koji su se već isprobali u Hrvatskoj. Njihov zadatak je bio da počnu s ubijanjem civila, da pokažu Srbima kako se to radi, a Bošnjacima da upute poruku šta ih čeka. Uz to, i da Milošević može da se pravda pred svijetom ako bude potrebe, da je zločine počinila navodna paravojna formacija.
I pakao je mogao da počne. Sve je bilo do te mjere spremno i isplanirano, da u tom trenutku ni NATO tu ne bi mogao ništa učiniti. Počelo je hladno neselektivno ubijanje civila, žena i djece, i taj model kasnije smo vidjeli u svim gradovima samoproglašene Srpske republike.
Mnogi se sjećaju besmislenih i glupih laži kako su na ulicama Bijeljine vođene nekakve borbe, o kojima do današnjeg dana niko ne zna ništa. Ne zna se ko je napadao grad, ni šta je bilo s tim napadačima. Niko od njih nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, ni snimljen, nikome nije suđeno, niko nije ni viđen, ne zna se ni jedno jedino ime. Uz to, Krizni štab SDS-a objavio je tada spisak poginulih, na kojem su samo civili, i ni jedan jedan jedini čovjek s oružjem u ruci. Nije poginuo ni jedan borac ni na jednoj, ni na drugoj strani, ginuli su samo civili, rečeno je i na jednom skupu navodnih boraca koji su branili grad. Pa, od koga su se onda branili? I zašto su, kad su se već odbranili, nastavili da brane Bijeljinu i Janju sve do kraja rata, svakog dana i svake noći, pa su to nastavili do danas? Jesu li ih napadala djeca od dvije, četiri i šest godina, i žene od sedamdeset i osamdeset godina, pa su ih ubijali, jesu li ih napadale džamije, pa su ih sve porušili? Šta su to oni branili kad Bijeljinu i Semberiju niko nije napadao, pa su morali ići čak do Sarajeva ili Bihaća da se tamo brane?
U Bijeljini je u prvih nekoliko dana pobijeno nekoliko stotina civila, otvoren je koncentracioni logor u Batkoviću, a uskoro su i Bijeljina i Janja pretvoreni u logore, hiljade ljudi je odvedeno na prisilni rad, policija je vodila ljude u smrt, redala su se ubistva, noćna odvođenja, pljačke, silovanja, ponižavanja… Očaj, strah i suze – to su koordinate života svih bijeljinskih i janjarskih Bošnjaka u golgoti koju je otvorio 1. april 1992. godine.
Za sve nas preživjele, taj dan je dan žalosti, dan sjećanja, bola i opomene. Poklonimo se žrtvama i recimo dželatima da pamtimo i da zaboraviti nikad nećemo. Neka o tome vode računa.
