Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
“Dirnulo me posebno, kada je došao red na jednu ženu i njenu maloljetnu (10 ili 12 godina) kćerku. Žena se “ukopala” od straha, nije se mogla pomjeriti do mjesta egzekucije, kćerka ju je uhvatila za ruku i rekla “haj’mo majko”. I Sad se u čast ubice ove djece i žena prikazuje film u Bijeljini!“
“Goranu Sariću Sari se trenutno pred Sudom BiH sudi za direktno strijeljanje sedmero djece na Drini 25. septembra 1992. godine. Pucanjem u potiljak! Stidim se zbog ovog propagandnog filma i tražim da se zabrani njegovo prikazivanje“, rekao s pravom advokat Duško Tomić osvrćući se na sramnu činjenicu da je monstrumu u čast snimljen afirmativni film koji se na dan obkavljivanja ovog teksta treba prikazati u Bijeljini (sic!).
Ali krenimo redom:
Postoji jedan trenutak u ljudskom životu kada više nema riječi, kada čak ni gnjev nije dovoljan, kada se srce sruši kao kula od karta. To je trenutak kada shvatiš da u zemlji koja je najmnogoljudnija po duhovima mrtvih, zločinci i danas hodaju slobodno, snimaju filmove o sebi i pune dvorane centara za kulturu. A djeca koju su pobili – djeca čiji su dlanovi još uvijek urezani u kolektivno pamćenje- nemaju ni glas, ni tijelo, a ni spomenik. Njima je ostala samo tišina.
Ko je htio mogao je pročitati da će u petak, 14. novembra, u Bijeljini biti prikazan dokumentarni film Komandant Sara – najmlađi general policije Srpske. Skandalozni, propagandni uradak o Goranu Sariću, čovjeku protiv kojeg se pred Sudom BiH vodi postupak za najteži ratni zločin u Bijeljini: ubistvo 22 civila – sedmero djece, osam žena, staraca, majki, očeva, porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Film je to o čovjeku koji se, prema dokazima Tužilaštva, dobrovoljno javio da ubija. Da ubija djecu. Da puca u potiljak.
Filim je to o čovjeku kojeg Bijeljina danas slavi.
Zločin koji je tresao samu srž ljudskosti
Hajde, pokušajte, samo na trenutak scenu: obala Drine, noć 24. na 25. septembar 1992. godine. Zamislimo djecu, majke, starce, porodice izvučene iz vlastitih kuća. Rekli su im – razmjena u Janji. Samo treba da uđu u kamion. Nema galame, nema otpora, jer svako se hvata za ono malo nade koje mu život još pušta kroz prste.
A onda, kako sam u svom tekstu za Al Jazeeru napisao, dolazi red na jednu ženu i njenu desetogodišnju djevojčicu. Djevojčica uhvati majku za ruku, stegne je, i kaže:
„Haj’mo, majko.“
I tu čovjek prestaje biti čovjek, a zločinac postaje zločinac.
Na obali Drine, u mjestu Balatun, počinje strijeljanje. Automatsko oružje, sačmarice, lovačke puške. Djeca ubijana kao divljač, žene kao vreće pijeska, starci kao suhi panjevi. Nije bilo rata u Bijeljini. Nije bilo fronta. Nije bilo sukoba. Bilo je samo organizovano, plansko, sistematsko ubijanje civila – u režiji specijalne jedinice MUP-a RS-a, zloglasnih Pahuljica.
Djeca od šest i deset godina. Admir, Alma, Selma, Zekerijah. Njihovi roditelji. Njihovi djedovi i bake.
A danas? Danas u Bijeljini – pohvalni film o njihovom ubici.
Grad koji mrtve tjera da umiru dva puta
Bijeljina je grad koji već decenijama živi na kostima ubijenih. Bijeljina ima Trg đenerala Draže Mihailovića. Ima ulice koje se zovu po četnicima. Ima Ulicu Arkanove garde. Prošle godine gradska Skupština jednoglasno je dodijelila opštinsko priznanje narečenom monstrumu i ubici Goranu Sariću. Onome čije su ruke, prema tužilaštvu, stajale iznad dječjih glava u noći strijeljanja.
Isti taj Centar za kulturu koji sada otvara vrata filmu o ubici djece – prije samo nekoliko mjeseci odbio je promociju knjige autora Jusufa Trbića, jer bi, citiram, “uznemirila javnost”.
Dakle knjiga o istini bi “uznemirli javnost“, a film o zločincu koji je ubijao i ljude i istinu je savim u redu. Morbidno!
Djeca ubijena metkom u potiljak – ne uznemiruju.
Film o njihovom dželatu – ne uznemiruje.
Ali knjiga o istini – e, to bi već poremetilo poredak stvari.
Koji to poredak?
Poredak u kojem je rat za Veliku Srbiju još živ, u kojem se zločin ne samo negira, nego i nagrađuje, i potvrđuje. U kojem se ubice prikazuju kao heroji, a djeca kao “kolateralna šteta istorije”.
Zašto film? Zašto baš sada?
Da se razumijemo: ovo nije slučajno.
Ovo nije omaška.
Ovo nije „kultura“.
Ovo je nastavak istog onog projekta koji je djecu ubijao nad Savom i Drinom:
projekta kojim se pokušava cementirati narativ da su zločinci heroji, a žrtve – ništa.
Film dolazi u trenutku kada se pred Sudom BiH vodi postupak protiv Sarića. U trenutku kada svjedoci govore. Kada istina postaje pravno vidljiva. Šta onda radi propaganda? Snima film. Pakuje laž u herojski narativ. Uspostavlja verziju historije u kojoj ubica djece postaje “komandant Sara”, a ubijene porodice – izbrisane fusnote.
U državi u kojoj pravda ionako dolazi 30 godina prekasno ili nikako, film služi kao preventivni zločinački udar: da se unaprijed delegitimizuje žrtva, da se otupi javnost, da se zamete trag.
Jer, ako publika u Bijeljini već jednom pogleda herojskog Sarića, kasnije će im biti teže da prihvate da je pucao u djecu.
Morbidni ritual jedne bolesne političke kulture
Ovaj događaj nije izolovana sramota. Ovo je simptom.
Realnost u kojoj se u Bijeljini već decenijama živi:
— Ulica Arkanove garde.
— Trg Draže Mihailovića.
— Dodjela priznanja zločincima.
— Skretanje pogleda od ratnih zločina.
— Negiranje svega što ne ide u projektovani “srpski svet”.
Ritualni ples oko zločinaca traje, jer se projekt Velike Srbije nikad nije stvarno ugasio. Samo je promijenio metodologiju: dok su nekad pucali u djecu, danas ih ubijaju drugi put – montiranom istorijom.
Djeca koja se više ne mogu braniti
Ko će se zauzeti za Almu, koja je imala deset godina?
Ko za Admira, od šest godina?
Ko za maloljetnu Selmu od dvanaest?
Ko za ženu koja se „ukopala od straha“ i kćerku koja joj je rekla „haj’mo, majko“?
Njihovi glasovi danas ne dopiru do Centra za kulturu.
Do njegovog repertoara dopiru samo glasovi dželata.
To je najveća tragedija ove zemlje: što mrtvi nemaju koga da ih brani, a zločinci imaju čitav kulturni centar, naslove, plakate, rezervacije termina.
Povratak u Balatun
Sjetimo se: neki od posmrtnih ostataka pronađeni su čak u Sremskoj Mitrovici, u Srbiji. Tijela djece i njihovih majki završila su na obalama druge države, kao nijemi dokazi zločina koji su počinili ljudi koji se sada snimaju kao komandanti.
Tadašnji MUP RS-a bio je logistički i infrastrukturno uključen u zločin.
Neki od egzekutora i danas su nedostupni pravosuđu.
Neki su pobjegli u Srbiju.
Neki su “bolesni” samo kad treba doći na sud.
A kad treba premijera filma – misterijom ozdrave.
U državi koja pušta ubice da hodaju i snimaju filmove, nije čudo što djeca nemaju spomenik. Oni koji su ih ubili – imaju.
Posljednje pitanje koje treba postaviti Bijeljini
Šta je cilj filma?
Da se čovjek koji je pucao djeci u glavu prikaže kao pravičan komandant?
Da se ubijene porodice Sarajlić, Sejmenović i Malagić pretvore u fusnotu?
Da se historia prepiše?
Da se zločin relativizira?
Ili jednostavno – da se mrtvima još jednom stane na grlo?
I zato, neka ostane zapisano:
Djeca koja su ubijena nisu otišla tiho.
Nisu nestala.
Njihov glas je jači od svakog propagandnog filma.
Njihove male ruke i majčina rečenica – „haj’mo, majko“ – sablasnije odzvanjaju nego bilo koji patriotizam.
Bijeljina će morati, prije ili kasnije, da se suoči s tim glasom.
Možda ne danas.
Možda ne sutra.
Ali postoji jedna pravda koja ne poznaje filmove, propagande, gradske odluke i priznanja.
Zove se istina.
A istina je jasna:
U petak će u Bijeljini prikazati film o čovjeku koji je pucao djeci u potiljak.
I to je najveća sramota ovog grada od ’92. do danas.
Djeca Drine ne mogu govoriti.
Ostaje da govorimo mi.
Identifikovani su:
Sarajlići: Admir i Alma (stari šest i 10 godina), njihova majka Amira (rođ. 1955) i otac Osman (1956), njegov mlađi brat Senad (1967), njihov otac Izo (1931) i majka Rašida (1920), zatim Derviša (1956), Muharem ( 1952), njihova kćerka Selma (1980 – imala je 12 godina) i sin Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (1934) i njena sestra Najla Džafić (1931).