Dok je minareta znam/o gdje idemo?!

Na Facebooku vidjeh tužnu vijest. Preselio je otac mog dobrog druga. Tužan sam jer odlaze ljudi koje svakodnevno viđam…

Nejse. Hoću na dženazu. Sjedam u automobil, krećem… Čujem da neko kuca na suvozačev prozor.

-Gdje ćeš?

– Na dženazu.

– Mogu li i ja sa tobom, upita me.

– Naravno, otvorih vrata i krenusmo.

Dok idemo ka mjestu dženaze sporadično pričamo, propitujemo za zdravlje i posao.

Skrećem ka džamiji.

-Dok je naših minareta znam/o gdje idemo – reče moj saputnik.

Konstatacija o kojoj se knjiga može napisati. I, zaista, dok je minareta znamo gdje idemo.

Šta bi bilo da nema minareta, a htjeli su da bude tako, u manjem bh.entitetu. Da li bi znali gdje idemo ili bi se samo sjećali da su bili na tom i tom mjestu gdje su oni, nakon rušenja, pravili buvlje pijace, okretali prasiće i šta sve ne kako bi zanavijek opoganili naša sveta mjesta.

Da se razumijemo, nisam džamijski čovjek, ali u posljednje vrijeme, bar ja tako mislim, milimetar po milimetar se približavam cilju koji sam sebi postavio.

Zato dok je naših minareta znam/o gdje idemo. Zamislite djevojčice i dječake rođene poslije 2000 – ih da, recimo, idu u moju Janju, Zvornik, Bratunac…, a da tamo nisu ponovo podignuti minareti. Da li bi znali gdje idu ili bi i oni, kao i mi, mnogo godina kasnije čitali o kulturocidu u Užicama gdje nije ostao kamen na kamenu od bošnjačke tradicije.

Ma šta ko mislio naša najveća pobjeda je podizanje minareta na mjestima gdje su sravnjeni sa zemljom. Jer zahvaljujući minaretima znamo gdje smo i gdje idemo.

Idemo i prolazimo kroz našu zemlju, jednu i jedinu, gdje su bili, ostali/opstali, i gdje će ostati minareti.

Obavismo dženazu i opet u auto.

Nema mnogo priče. Pozdravismo se i svako svojoj kući. Običaj je, valjda, da se poslije dženaze ide kući, svojoj. Tako i učinismo.

E. Skokić