Novo izdanje podcasta „Iz drugog ugla“ donosi priču koja izlazi izvan okvira medicine i profesije. U središtu pažnje je Mustafa Bazardžanović, ljekar iz Medical Institute Bayer Tuzla, ali ovog puta bez bijelog mantila – kao čovjek, zaljubljenik u život, prirodu i tihe, gotovo zaboravljene radosti.
Već na početku razgovora otkriva nešto što mnoge može iznenaditi: da život nije odveo svojim tokom, njegov izbor ne bi bila medicina, nego – stolarija. Ljubav prema drvetu rodila se još u djetinjstvu, kroz igru i pomaganje majstorima iz komšiluka. U tom procesu stvaranja, od obične daske do gotovog proizvoda, vidi posebnu ljepotu – onu koja se ne može izmjeriti ni novcem ni statusom.
„U tom radu ima nešto posebno – da vi nešto kreirate, pravite. I onda vam bude žao dati to nekome, koliko vam priraste srcu“, govori Bazardžanović, podsjećajući kako su najjednostavnije stvari često i najispunjenije.
Zanimljivo, ta ljubav prema drvetu nije ostala samo dječija fascinacija. Tokom profesionalnog usavršavanja u Beču, njegov mentor, profesor Ferdinand Milbaer, također je gajio istu strast i imao vlastitu stolarsku radionicu. Kao da se život u krug vraća istim motivima – stvaranju i posvećenosti detalju.
Ipak, kada se govori o hobijima koji su ostavili najdublji trag, jedno ime se izdvaja – golf. Sport koji u Bosni i Hercegovini još uvijek ima epitet egzotičnog, za Bazardžanovića je mnogo više od rekreacije. Njime se bavi godinama, skromno ga svrstavajući u „zlatnu sredinu“ amaterskog nivoa, uz povremene bljeskove i medalje.
Golf, kako ga opisuje, nije samo igra, već kompleksan sistem u kojem se prepliću tehnika, koncentracija i mentalna stabilnost. Nije presudna fizička snaga, već kontrola – nad pokretom, ali i nad samim sobom.
„Najveći protivnik u golfu ste vi sami sebi“, kaže, povlačeći paralelu između sporta i života. U jednoj partiji, raspoloženje varira od frustracije do euforije, baš kao i svakodnevica – nepredvidiva, ali uzbudljiva.
U Bosni i Hercegovini golf još uvijek traži svoje mjesto. Postoji tek nekoliko terena – u Sarajevu, Posušju, okolini Zavidovića i Vučjoj Luci – dok je broj aktivnih igrača relativno mali. Razlog nije samo nedostatak interesa, već i kompleksnost infrastrukture: izgradnja i održavanje golf terena zahtijevaju ogromne resurse, od prostora do stalne brige o travnatim površinama.
Ipak, uprkos svemu, Bazardžanović u ovom sportu vidi nešto više od igre – vidi način da se čovjek isključi iz svakodnevnih briga i fokusira na trenutak. Na lopticu, teren i sljedeći potez.
Na kraju razgovora, ton se mijenja i postaje intimniji. Govoreći o životu, priznaje da bi, uprkos svim izazovima, većina ljudi ponovo izabrala isti put – možda uz poneku korekciju. I on sam ne krije zadovoljstvo onim što je postigao.
Ali, ono čemu se najčešće vraća nisu ni karijera ni uspjesi – već djetinjstvo. Bezbrižnost, jednostavnost i iskrena sreća ostaju trajna referenca.
„To je jedina prava sreća – kad smo djeca“, zaključuje, podsjećajući da su uspomene često najvrijednije utočište koje imamo.
Upravo tu, između sjećanja i sadašnjosti, između profesije i ličnih strasti, nastaje portret doktora bez mantila – čovjeka koji, i iz drugog ugla, ostaje jednako inspirativan.
