Ovo sam morao jer sam osjećao potrebu napisati. Prema jednoj mladosti. Prema jednoj naprasno ugašenoj svijetloj budućnosti. Ovo sam morao naspram svih onih Bajrama koje od tada njegova majka i brat dočekuju sami. U svojoj samoći.
U svojoj tuzi…
Ali nisu pobijedili.. Oreol mladosti se nadvio nad Bosnom. Nad Tuzlom. Ljubavlju pobjeđujemo zakrvavljene oči mržnje bezdušnih zlikovaca. Svuda su izgrađeni poligoni. Igra se basket. Stasaće nova mladost. Koja će igrati. Koja će sijati..
I evo danas vršnjače moj, mi se sjećamo tebe. Sa sjetom, jer sa nama nisi ali sa ponosom jer si bio idol mladih ljudi koji ne znaše ništa osim za ljubav.
Sjećamo se tebe sa nadom da će neka od sportskih dvorana nositi tvoje ime. Da će se turniri zvati imenom tvojim. Da će se neka od ulica zvati po tebi…
U našim srcima ćeš ostati vječno, uprkos bolu. U inat dušmanima..
I neka tvoja šehidska duša mlađahna nađe smiraj u berzahskim cvijetnim poljima među dušama onih kojima je On zadovoljan. Dušama koji sa berzahskog vidikovca prosipaju suze po nama amberskog mirisa.
A nama u amanet da sjećanje na tebe ne odnese nabujala rijeka zaborava, a tvojoj porodici sabur i ponos na tebe. Amin Ya Rabbi.
Tvoj vršnjak,
Elvir Peštalić
