Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj gotovo ništa ne ostaje samo ono što jeste. Političari postaju estradne zvijezde, kriminalci postaju legende, a tragedije se pretvaraju u viceve, poštapalice i internet memeove. U takvoj zemlji ni ubistvo nije samo ubistvo. Ono vremenom dobije ime, status i mjesto u narodnom predanju.
Tako je nastao i takozvani “Hadžijin zakon”.
Fikret Hodžić, poznatiji kao Hadžija iz Lukavca, prije više od dvije decenije osuđen je na 24 godine zatvora zbog trostrukog ubistva. U rafalu je ubio trojicu braće. Četvrti je preživio pukom srećom. Godinama kasnije, tokom boravka u zatvoru, njegova ispovijest počela je kružiti internetom. Ljudi su dijelili snimke, citirali njegove riječi i pretvarali ih u folklor.
“Nećemo više, Hadžija”, navodno su mu rekli.
“E, i nećete više”, odgovorio je.
Onda je zapucao.
To nije filmski dijalog. To nije scena iz kriminalističke serije. To je stvarni događaj u kojem su ugašena tri života. Ali internet ne voli činjenice koliko voli legende. Tako je od zločina nastala priča. Od priče je nastao mit. A od mita – zakon.
Danas se ispod gotovo svake vijesti o nasilju, kriminalu ili višegodišnjem komšijskom sukobu može pročitati ista rečenica:
“Treba primijeniti Hadžijin zakon.”
Nije problem u Hadžiji. Paradoksalno, čovjek koji je odslužio svoju kaznu danas javno govori da niko ne treba krenuti njegovim putem. Ne poziva na osvetu. Ne veliča ono što je uradio. Naprotiv. Upozorava.
Problem je u društvu koje je njegovu tragediju pretvorilo u recept.
Nekada su ljudi govorili da se zakon mora poštovati. Danas dio javnosti govori da zakon ne vrijedi ništa dok ne dođe “Hadžijin zakon”. To je zapravo poraz države. Poraz institucija. Poraz pravde.
Jer “Hadžijin zakon” nije zakon.
To je trenutak kada čovjek izgubi vjeru da će ga iko zaštititi.
To je trenutak kada neko zaključi da su sudovi spori, policija nemoćna, a država gluha.
To je trenutak kada osveta počne izgledati kao pravda.
A upravo tada počinju tragedije.
Posljednji slučaj iz banovićkog sela Čifluci zvuči jezivo poznato. Nakon kratkog verbalnog sukoba sa komšijom, Hamid Taletović je, prema navodima istrage, iz automatske puške ispalio više od dvadeset metaka. Jedan čovjek je ubijen. Njegova supruga ranjena. Brat ubijenog samo pukom srećom ostao živ.
Dovoljno je pročitati komentare na društvenim mrežama da čovjek shvati koliko je opasno ono što smo godinama normalizovali.
Neki već traže opravdanja.
Neki pokušavaju pronaći motive.
Neki pitaju šta se sve dešavalo prije toga.
Kao da postoji razlog zbog kojeg je dozvoljeno uzeti automatsku pušku i presuditi drugom čovjeku.
Ne postoji.
Nikada nije postojao.
Možda se slučaj iz Banovića jednog dana pokaže potpuno drugačijim od onoga što danas znamo. Možda će istraga otkriti okolnosti koje još nisu poznate. Ali jedno je sigurno: nijedna svađa, nijedan spor, nijedna uvreda i nijedna nepravda ne mogu biti opravdanje za metak.
Problem nastaje kada društvo počne vjerovati da mogu.
Tada zločinci postaju junaci.
Tada ubice postaju simboli.
Tada se tragedije prepričavaju kao epske priče.
A onda se pojavi neko novi ko pomisli da je došlo vrijeme da i on primijeni vlastitu verziju “zakona”.
Bosna i Hercegovina nema problem sa Hadžijom.
Hadžija je odavno odslužio svoju kaznu.
Bosna i Hercegovina ima problem sa hiljadama ljudi koji vjeruju da je ono što je Hadžija uradio model ponašanja, a ne upozorenje.
I zato svaki put kada ispod vijesti o ubistvu pročitate komentar “trebao je Hadžijin zakon”, sjetite se jedne jednostavne činjenice:
Da je taj zakon zaista bio dobar, ne bi završio sa tri mrtva čovjeka, jednom uništenom porodicom i 24 godine zatvora.
To nije zakon.
To je tragedija koja je, nažalost, postala narodna izreka.
