Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
Na današnji dan prije tri godine na ahiret je preselio Muhamed ef. Lugavić. Tim povodom objavljujemo intervju koji je sa omiljenim tuzlanskim efendijom radio novinar Edin Skokić.
………………..
Hajrija, Šarane i Čaršijska, džamije su u kojima je službovao Muhamed efendija Lugavić. Najduže je u Čaršijskoj džamiji – 38 godina. Kako je počelo njegovo službovanje? Iz rodnih Lugavija kod Banovića davne 1958. godine, tada jedanestogodišnji dječak, došao je u Sarajevo u internat Gazi Husrev – begove medrese.
-Babo me je upisao u medresu kada sam bio četvrti razred osnovne škole. Došao sam u lijepi grad, Sarajevo, koji je za mene uvijek bio i ostao – velegrad. Za mene su te godine bile veoma teške, jer sam se morao naviknuti na internatski život. Sve je bilo po protokolu: ustajanje, objedovanje, lijeganje, klanjanja… Upravnik internata bio je Ibrahim Vrebac, koji je bio jako principijelan čovjek. Rekao bih čovjek od reda i discipline. Navešću vam samo jedan primjer. Objedovali smo iz alumininskih tanjira. No, ako bi se kojim slučajem čuo zveket kašike o tanjir taj učenik bi morao odmah napustiti trpezariju – kaže na početku razgovora za San Muhamed efendija Lugavić.
Osam godina provedenih u medresu po starom programu za efendiju Lugavića su najljepši životni dani. Stanovao je u Dobrovoljačkoj ulici, u neposrednoj blizini mosta na Drveniji.
-Život u Sarajevu tih godina je bio zaista jedan divan život. Sarajevo je divno mjesto mog odsratanja i mog odgajanja. Ponavljam u medresi smo morali biti gotovo kao vojska. Vladala je vojnička disciplina, a imali smo “crnu knjigu” u koju su se zapisivali nemirni učenici. Hvala Bogu moje ime nikada nije parafirano u “crnoj knjizi”.
U vlaseničkoj džamiji Hajrija, efendija Lugavić, je dobio prvo zaposlenje. Međutim, ubrzo je ahmediju zamijenio “SMB” uniformom Jugoslovenske narodne armije (JNA). U pješadijskom vodu kasarne u Pančevu proveo je 18 mjeseci. Poslije vojske prihvatio je ponuđeno imamsko mjesto u tuzlanskoj Šarenoj džamiji, u kojoj ostaje narednih jedanest mjeseci. Poslije, sasvim slučajno odlazi u Beograd kako bi pokušao da upiše fakultet.
-Otišao sam u Beograd, iako učenicima medrese nije bilo dozvoljeno upisivanje na fakultet. Ja sam nekom ludom srećom upisao Orjentalistiku u Beogradu. Kada sam dobio indeks krenuo sam ka beogradskoj Bajrakli džamiji kako bi se zahvalio Bogu. U trenutku dok sam klanjao drugi rekat moj kolega Nijaz Šukrić, rekao mi je da imamo obezbjeđenu stipendiju za školovanje u Bagdadu.
Trebalo je prevati dokumenta, prisjeća se efendija Lugavić, ali su džepovi bili prazni. Kada je došao kod prof.dr Omera Mušića, pitao ga je koliko košta prevod dokumenata, a njemu je profesor uzvratio: “Sine od svake se ptice meso ne jede”.
-Profesor Omer Mušić mi je besplatno preveo dokumente, a ja sam se obavezao da kada postanem profesor i sudski tumač, a postao sam, da nikada niti jednom studentu neću naplatiti prijevod nekog dokumenta. Poslije četiri godine školovanja u Bagdadu postao sam prevodilac i sudski tumač i nikada studentima nisam naplaćivao prijevode, a sve u znak zahvalnosti profesoru Mušiću.
Od 1972. godine imam je u Čaršijskoj džamiji u Tuzli. Godine su prolazile, a efendija Lugavić kaže kako je u džamijama manje – više približno isti broj vjernika.
-Broj vjernika je relativan. Jedni dođu drugi odu. Ja vrednujem vjernika ma kojoj religiji pripadao. Cijenim i potencijalne kandidate koji će nekada doći u džamiju, ali i one koji nikada neće doći.
Službovao je u tri različita društvena uređenja. U SFRJ, ratnoj i dejtonskoj BiH. O službovanju u vrijeme socijalzimma kaže:
-Mnogi govore kako je u vrijeme socijalizma teško bilo biti vjerski službenik. Moram biti objektivan i iskren. Lično nikada nisam osjećao neku vrstu tegobe u tim vremenima. Zna se da vjerski službenici nisu mogli biti na funkcijama. No, to vam je isto kao danas. Ako niste član neke partije ili stranke nema vas na funkciji. Demokratija je na naše prostore donijela nešto novo. No, ljudi ponekad neumiju vrednovati demokratiju i živjeti u skladu sa demokratskim načelima.
Kako bi došao u Čaršijsku džamiju efendija Lugavić mora proći ulicom Prekinute mladosti i Trgom žrtava genocida u Srebrenici. Kaže kako su opomene o počinjenom zlu na svakom koraku.
-Zaboravljamo na zlo koje se dogodilo uprkos mnogobrojnim opomenama oko nas. Za pametnog čovjeka opomena je vrlo važna. Imamo puno opomena za rat i genocid kako se takvo šta nikada i nikom ne bi ponovilo. Meni se čini da slabo opominjemo mlade ljude, kojima bi trebali usaditi i ideju ljubavi, pomirenja, zbližavanja, zajedničkog jezika… Definitivno nismo naučili na greškama – konstatira on.
Predstojeći Kurban bajram efendija Lugavić dočekuje sa radošću. Potcrtava kako je narodni pjesnik bio u pravu…
-Definitivno ni Bajrami nisu što su nekada bili. Bajrami su porodična slavlja koja su se dijelila sa komšijama. I to treba naglasiti, sa komšijama svih nacija, religija, vjera… Na bajramskim slavljima tkala se jedna divna priča koja nije imala mržnje. Pričalo se o lijepim stvarima, ostajale su lijepe uspomene. Takvi Bajrami su se pamtili. Iskren da budem proslava sadašnjih Bajrama mi se ne dopada. Organiziraju se akademije, koncerti, slavi se u kafićima uz alkohol itd. Bajram se posljednjih godina pomalo zloupotrebljava, jer se kroz konzumiranje alkohola za Bajram ruše sve ljudske i moralne norme. Bajrami nisu svetkovina da se puca, ubija, mrzi, psuje…
Efendija Lugavić apostrofira značaj bajramskog ručak gdje se okuplja porodica kao temelj svakog društva.
-Bajram je praznik koji odražava radost. Želimo pružiti ruku jednog lijepog komšijskog odnosa, jedne radosti koju želimo podijeliti sa svojim komšijama ma kako se oni zvali. Zato preporučujem da se jedna trećina kurbana podijeli komšijama kao znak pažnje i poštovanja. Jedna trećina siromašnima, a jedna trećina se može zadržati.
Upravo njegova težnja za dobrim odnosima s komšijama svrstala ga je u red omiljenih građana Tuzle. Nedavno je imao dirljiv susret sa Ilijom Jurišićem, koji je nakon izlaska iz zatvora rekao: “Hoću da vidim unuku i efendiju Lugavića”.
-Meni je najdraža tema suživot i tolerancija, jer jednostavno živim u jednom takvom duhu. Suživot i tolerancija su jedini modeli opstanka BiH. Iliju Jurišića izuzetno cijenim, jer je to uistinu predivan čovjek koji ničim nije zaslužio da 3.5 godine bude u zatvoru. Hvala Bogu imao sam priliku da ga opet vidim i popričam sa njim. No, u istoriji Tuzle bilo je još niz dobrih ljudi. Sjećam se muftije Kurta koji je išao u Beograd kako bi urgirao da se tuzlanski Srbi ne ubijaju i progone u vrijeme II Svjetskog rata. Kada je muftija Kurt preselio na Ahiret u mezar ga je, u znak zahvalnosti, spustio prota Jovanović. Prota Jovanović je održao jedan divan i dirljiv govor za sve nas na dženazi i to su Tuzla i muslimani – zapamtili. Kada je preminuo prota Jovanović učestvovao sam zajedno sa reis-ul-ulemom u njegovoj sahrani. Sve su to lijepi primjeri suživota i tolerancije na kojima moraju učiti sadašnje generacije.
Efendija Lugavić kaže kako je politika kriva za međuljudske konflikte.
-Ružno je to reći, ali je tako. Niko ne može zaboraviti uvredu, tako ni mi ne možemo zaboraviti zlo koje se dogodilo. Ja griješim prema dragom Allahu i vazda ga molim da mi oprosti. Danas sam pogriješio, pa ću opet za mjesec ili dva. I opet ću ga moliti da mi oprosti. Pa, zašto ljudi koji se nisu ogriješili izbjegavaju susrete sa ljudima drugih nacija. Na mržnji se ne može graditi život. Oprost im mora biti stub pomirenja i povjerenja. Zbog toga ja na kraju čestitam svim muslimanima Kurban bajram – Bajram šerif mubarek olsun, ali i svim ljudima dobre volje – kazao je na kraju razgovora za San Muhamed efendija Lugavić, imam tuzlanske čaršijske džamije.
“Tuzla je ljubav moja”
-Tuzla je moja ljubav. Za mene najbolji grad na svijetu – kaže efendija Lugavić i nastavlja:
-U Tuzli sam ostavio svoju mladost, sa dragim sugrađanima, koji su mi pomogli da steknem vlasitito uvjerenje u o nekim životnim stvarima. Tuzlaci znaju pamtiti i druga vremena, ali se ovdje oduvijek vrednovao život. Danas Tuzlu nazivaju multietičnim gradom. Za mene je to normalan grad na koji se mnogi mogli ugledati.
Još malo do penzije
Uskoro će efendija Lugavić u penziju. Kaže kako moli Boga da dočeka penzionerske dane i penziju ma kakva i kolika bila.
-Nemam nekog posebnog hobija. Volim čitati, imam voćnjak i vjerovatno ću tako trošiti vrijeme. Možda nešto i napišem. Ovo nije hvalisanje, ali sam napisao dvije knjige “Dženaza propisi i običaji” i “Hutbe tokom rata”, dok sam na arapski jezik preveo film “Krvava ratna 1992”.