Razgovarali smo s glumcem Arminom Čatićem o fenomenu “Fikre”, liku koji je preko društvenih mreža osvojio region, o predstojećoj Stand UP (monodrami), te o tome zašto nam je u današnjem vremenu, više nego ikada, potreban mir, a manje “letenje” iznad zemlje.
Slučajni početak u autobusu i rađanje lika
Fikro je postao regionalna senzacija praktično preko noći. Kako je zapravo sve počelo?
Fikro je nastao sasvim slučajno u autobusu, prošlo je tačno godinu dana od toga. Išao sam sa svojim Hrvatskim narodnim kazalištem iz Osijeka na gostovanje u Split. Uzeo sam mikrofon u busu i počeo davati uputstva putnicima kako da se ponašaju. Taj video koji sam objavio imao je preko milion pregleda.
Zapravo, ja već dugo razmišljam o tome da napravim svoju predstavu, monodramu. Ljudi to danas popularno zovu stand-up, jer čim kažeš “monodrama”, odmah se prepadnu – misle “ovaj će mi dramiti dva sata”. Tako se lik Fikre počeo razvijati. On je moj način sagledavanja svijeta. Jednom sam izjavio da je Fikro zapravo ono što mi jesmo danas. Mi smo dobri, čestiti ljudi, ali nas nekako privlače negativne stvari. Volio bih da kroz Fikru ljudi vide da ima i onog lijepog. On sagledava život u cjelini kroz specifične anegdote, bilo da ih je vidio na internetu ili u stvarnom životu.
Moć društvenih mreža i iskrenost trenutka
Koliko su društvene mreže pomogle u širenju te priče i kako pronalazite inspiraciju?
Ako mreže koristiš kvalitetno, dobićeš kvalitet. One su prednost za ljude koji se bave javnim poslom da prezentuju kako razmišljaju. Fikro je našao put do publike ne samo u BiH, nego u cijelom regionu. Javljaju mi se iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore… Svi mi glumci možemo iskoristiti Instagram ili TikTok da prezentujemo određeni lik, kao što su nekad bili skečevi “Andrije i Anđelke”.
Što se tiče ideja, kod mene je to intuicija i inspiracija u sekundi. Ne volim ponavljati. Kad se snimam, snimim se od prve. Vjerujem da ljudi prepoznaju ono što je iskreno i snimljeno u trenutku, zato se i smiju. Moja supruga mi često kaže: “Pa ti se najviše smiješ svojim videima, kako se oduševljavaš”. Ali nije to samo smijeh; ja primjećujem lijepe stvari oko nas i volim na šaljiv način govoriti o tome čemu ljudi teže, a zapravo bježe od onoga što zaista jesmo.
Povratak normalnim životnim normama
Često pominjete potrebu za “povratkom korijenima”. Šta to za Vas konkretno znači?
Kad kažem da se trebamo vratiti motici, ne mislim bukvalno da kopamo 24 sata dnevno, nego da život uskladimo s normalnim normama. Da ne tražimo “svemir” koji nije dostižan, jer zbog toga ljudi zapadaju u teške psihološke faze. Na društvenim mrežama se sve uljepšava, a ja volim prirodnost. Ako sam jeo i ostala mi je mrva na ustima ili trag kafe, ja to ostavim u videu. Trebamo više hodati po zemlji, a manje letjeti.
U novinarstvu, kao i u glumi, danas svi žele da budu sve. Kako gledate na “poplavu” stand-up komičara?
Treba napraviti distinkciju. Ima izvrsnih stand-up komičara koji nisu glumci, ali su izvanredni u tome što rade. Ja ne ulazim u njihov prostor. Kod mene će biti elemenata stand-upa, te komunikacije s publikom, ali to je radio i Zijah Sokolović prije 40-50 godina. Glumac je glumac – on izvodi publiku na scenu, razgovara s njom. Skidam kapu svakome ko se usudi izaći sam pred 300 ljudi i očekivati smijeh. To su teške forme. Konkurencija je dobra, ona nas tjera da napredujemo. Kao i u novinarstvu – ako si stabilan i prepoznatljiv 25 godina, niko ti ne smeta.
Premijera u Minhenu i put prema BiH
Fikro prvi put izlazi na scenu u Minhenu. Zašto baš tamo i ima li treme?
Dugo sam razmišljao o toj predstavi, a potakao me je Esmin Mačković iz Njemačke. On je otvorio agenciju za promociju naših glumaca i pozvao me. Pitao me imam li predstavu, ja reklo bi se “nešto razmišljam”, i on je rekao: “Hajde ti to fino napravi, pa dođi u Minhen”. Gostujem 24. aprila u Park Palace.
Naravno da imam veliku, pozitivnu tremu. Nije jednostavno izaći i pričati svoju životnu priču kroz Fikru. Nakon Minhena, u devetom mjesecu planiram premijeru u Zagrebu, pa turneju po Hrvatskoj. Što se tiče Bosne i Hercegovine, još definišem termine, ali prijatelji me nagovaraju da krenem što prije. Vjerovatno ću krenuti iz Kalesije, pa Tuzla i ostali gradovi.
Strah od poistovjećivanja s likom
Plašite li se da će Vas ljudi u budućnosti prepoznavati samo kao Fikru, a ne kao glumca Armina Čatića?
Ne smeta mi to. Enis Bešlagić je odlično rekao kako mu je Šemso otvorio sve puteve. Sjetimo se Mustafe Nadarevića i Izeta – neko pokuša to ponoviti, ali ne može, to je izuzetna umjetnost. Rehan Demirđić je govorio da je igrao Čehova i Šekspira, a svi ga prepoznaju iz reklame za kafu.
Meni je drago što je Fikro čovjek iz naroda. Ljudi me nekad zamijene, pitaju me: “Kad bacaš turu, gdje voziš?”. U Fikri vide sebe. Kod njega nema prostote, on ne psuje i ne da drugima da psuju. On je za poštenje, za to da se “baci tura” i da ljudi budu zadovoljni.
Sreća je u trenutku
Šta je zapravo suština poruke koju Fikro nosi?
Naši životi su svedeni na potragu za srećom, a sreća je samo trenutak. Nama treba mir i spokojstvo. Da nas ništa ne uzbuđuje previše, da smo fokusirani na porodicu i djecu. Da sami sebi ne komplikujemo život. Evo, ova kafa s tobom jutros – nismo se vidjeli sto godina, ispričali smo se i to je za mene bogatstvo. Ne treba mi Hollywood da bih bio sretan.
Sve gledam očima Fikre jer želim raditi pozitivne stvari, bez predrasuda. Ne treba ismijavati nekoga ko pogriješi, već banalnosti koje se kontinuirano promovišu. Predstava će trajati oko sat i po, biće tu dosta improvizacije i trenutne inspiracije. Ne želim nikoga impresionirati nasilno. Ko se opusti, uživaće. Želim samo da emocija i ta katarza žive, da ljudi bar na tih sat i po prodišu opuštenije. To je moja jedina želja.
E. Skokić
