Na području Tuzlanskog kantona danas je Dan žalosti. Zastave na svim institucijama spuštene su na pola koplja, medijski programi su utišani, a ugostiteljski objekti i kulturne manifestacije prilagođeni su sjećanju na civilne žrtve rata. Tuzla se sjeća 25. maja 1995. godine, dana kada je u 20 sati i 55 minuta granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske na planini Ozren prekinula 71 mlad život, a ranila više od 150 građana.
Prosječna starost ubijenih bila je svega 23 godine. Najmlađa žrtva tog masakra bio je dvogodišnji Sandro Kalesić, koji svoje vječni mir pronalazi među svojim vršnjacima na uzvišenju iznad Tuzle.
Među porodicama žrtava koje su danas prisustvovale zvaničnom protokolu i polaganju cvijeća na Aleji mladosti na Slanoj banji bio je i Sandrov otac, Dino Kalesić. Nakon više od tri decenije izbjegavanja zvaničnih komemoracija, Kalesić je ove godine prvi put odlučio ostati u zvaničnom, ceremonijalnom dijelu obilježavanja godišnjice.
U nastavku prenosimo njegovu emotivnu ispovijest.
“Za mene ovo nije samo datum iz vladine odluke”
„Znam da je danas 25. maj. Osjetim to u zraku, u svakom kutku ovog našeg kantona gdje su zastave spuštene na pola koplja, u tišini medija i prilagođenim programima. Tuzla se sjeća. Ali za mene, ovo nije samo ‘Dan žalosti’ proglašen nekom vladinom odlukom iz 2016. godine. Za mene je ovo dan kada je moj cijeli svijet stao.
Evo, navršava se već trideset i jedna godina od tog četvrtka 1995. godine. Sat je kucao 20 sati i 55 minuta kada je ta granata, ispaljena sa Ozrena, pogodila našu mladost. Ubili su 71 osobu, ranili više od 150. Kažu statistike, prosječna starost bila je 23 godine. Mladost.
A među tom mladošću, najmlađi od svih bio je moj Sandro. Moj dvogodišnji dječak. Samo dvije godine je imao…“
Dolazak na Aleju mladosti
Dino Kalesić objašnjava zašto je godinama izbjegavao političke govore, zvanična polaganja cvijeća i kamere, te šta ga je nagnalo da ove godine promijeni svoju višegodišnju odluku i pojavi se na Slanoj banji.
„Godinama sam izbjegavao ove zvanične ceremonije, protokole, govore. Ovaj datum sam uglavnom provodio povučen, u krugu porodice, daleko od očiju javnosti, čuvajući tugu samo za nas. Ali danas… danas je nešto bilo drugačije.
Mislim da je ovo prvi put da sam ostao u ovom ceremonijalnom dijelu, među delegacijama, dok se polaže cvijeće. Sve se u životu mijenja, godine prolaze, pa sam sebi rekao – što da ne promijenim i taj stav? Tu sam, na Aleji mladosti na Slanoj banji, ponosno i tužno, zbog svog Sandra i zbog svih onih koji su te noći ostali bez svoje mladosti.“
E.Sk
