Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
*Piše: Jusuf Trbić*
U posljednje vrijeme sve češće čujemo kako se govori o „novom fašizmu“. Kažu da je prisutan svuda oko nas. A zar je ikada i nestao? Upravo zato se vrijedi podsjetiti onog autentičnog antifašizma iz Drugog svjetskog rata – onog koji je postavio temelje savremene civilizacije i pokazao da je moguće ono što je tada izgledalo nemoguće.
Antifašistički pokret okupio je pod jednom zastavom Srbe, Hrvate, Bošnjake i sve druge narode, dokazavši da etnička mržnja nije nikakva sudbina Balkana, nego planski proizvedena pošast. To zajedništvo trajalo je skoro pola vijeka, sve dok nacionalizam nije ponovo digao glavu. I znamo kako je završilo: na pragu devedesetih fašizam je ponovo zakucao na vrata Bosne i Hercegovine.
Prvog aprila počeli su zločini u Bijeljini, šestog aprila opsada Sarajeva – 1425 dana pod kišom granata. Poginulo je više od 14 hiljada ljudi, među njima 1.601 dijete. Samo 22. jula 1993. godine na grad je ispaljeno 3.777 granata. Svijet je gledao, osuđivao, slao diplomatske note, ali ništa nije učinio – sve dok Amerika, nakon genocida, nije odlučila da krvavi pir mora stati.
Danas gledamo Gazu i prepoznajemo iste obrasce. Samo što ovoga puta američki predsjednik stoji na strani zločina. Ni muslimanske zemlje ne reaguju. Ni svijet. Ni mi sami.
Vrijeme je da se podsjetimo Sarajeva, slike svih nas. Na licemjerje međunarodne zajednice, na embargo koji nam je vezao ruke dok su nas ubijali, na podršku zločincima koja je dolazila sa Zapada. Vrijeme je da se zapitamo: mogu li probosanske snage konačno shvatiti da niko drugi neće odbraniti ovu državu osim nas samih?
Problem je isti kao i prije trideset godina – programirana etnička podjela. Još tada dogovorena, još tada potpisana, još tada podržana od „centara moći“ u Beogradu i Zagrebu. I danas se ponavlja ista priča: panegirici bošnjaštvu umjesto Bosne, ideje male džamahirije umjesto zajedničke države, plemenski vođe umjesto državnika.
Secesionisti korak po korak idu ka svom cilju. Pozivaju se na Dejton koji krše svakoga dana, na zakone koje gaze, na mir za koji tvrde da ga čuvaju – jer znaju da svijet može progutati sve osim otvorenog krvoprolića. A naši političari? Oni izdaju kočoperne izjave, šalju saopštenja i čekaju da neko drugi završi posao.
Koliko dugo to može trajati? Dok međunarodna zajednica ne prizna faktičko stanje – kao na Kipru. Ili dok se sami ne probudimo i ne kažemo da ovako više ne ide. Možemo li iskoristiti presude Evropskog suda za ljudska prava i natjerati politiku na promjene koje bi spasile Bosnu? Ako ne možemo, onda bi red bio da političari javno priznaju da su nesposobni. Ili da to građani kažu na ulici.
Jer ako u nama ima bar malo istinskog patriotizma, još nije kasno. Ako nema – probudićemo se u zemlji koja više nije naša. U zemlji u kojoj ćemo svi biti vječiti prognanici iz sopstvenih kuća.