Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
Odmotava se i teče i ova nova godina, puna starih problema, sukoba, nedoumica i strepnji. Dok svijet korača u budućnost, mi se uporno bavimo lažnim, izlizanim temama od kojih niko nema ama baš nikakve koristi. I dok se jedni zaklinju u Dejtonski sporazum i slave ga, drugi se namrgode čim se on spomene. A istina je da mi nismo ostvarili ni ono što taj sporazum nameće. Pa oni, koji se svakog dana zaklinju u Dejton, hladno negiraju njegove osnovne principe.
====== ====== o ====== ======
Tako je prošle godine ogromnu buku izazvalo donošenje entitetskih zakona (u Skupštini RS-a), kojima se negiraju dejtonske institucije, među njima i Ustavni sud. Apsurdna je i sama ideja da entitet poništava državne zakone, a pogotovo državni Ustav, ali nije manje sporno ni nesprovođenje odluka Ustavnog suda, za koje u dejtonskom Ustavu jasno piše: „Odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obavezujuće.“ Dakle, o tim odlukama se ne raspravlja, one se sprovode.
Pošto se nalazimo nekako na sredini između dva sporna praznika, 15. novembra-Dana državnosti, i 1. marta, Dana nezavisnosti BiH, podsjetiću na suštinu negiranja tih praznika
Srpska strana kaže da taj praznik ne priznaje, jer nije usvojen novi zakon o praznicima na nivou države. Ali, u „izvornom Dejtonu“, kako oni vole reći, jasno piše da ostaju na snazi stari zakoni sve dok se ne usvoje novi. Pošto novi zakon o praznicima nije usvojen, važi i dalje stari zakon. Aneks II dejtonskog Ustava BiH je jasan. U tački 2 (Kontinuitet pravnih propisa) piše: “ Svi zakoni, propisi i sudski poslovnici, koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaće na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine.” Drugim riječima: svi zakoni i propisi RBiH važe dok se ne donesu novi, na nivou države. Pošto nije usvojen novi zakon o državnim praznicima, i to baš zbog protivljenja srpske strane, ostaje na snazi stari zakon. A u tom starom zakonu 25. novembar je Dan državnosti. Tako nalaže Dejtonski sporazum, i to “slovo Dejtona”, kako ovdje mnogi vole reći. Uz to, Narodna skupština RS-a je zbog toga 2016. godine pokrenula spor pred Ustavnim sudom BiH, a Ustavni sud je njihov zahtjev odbacio i utvrdio da je taj praznik u skladu sa Ustavom BiH. A odluke Ustavnog suda su kao što smo rekli, „konačne i obavezujuće“.
Još gori je odnos prema 1. martu, Danu državnosti BiH, koji je trn u oku srpskih političara. Jer, kako obavezno kažu, tada su Srbi preglasani od druga dva naroda na referendumu za nezavisnost. I svaki put dodaju da je tog dana na Baščaršiji ubijen srpski svat, i to je, kobajagi, bio razlog za rat, što je prava budalaština. Čak smo čuli i zvaničan prijedlog u Skupštini RS-a da se obilježavanje ovog datuma zakonom zabrani u RS-u, što je besmislica, jer, kako rekosmo, državne zakone ne može ukidati ni jedan niži nivo vlasti.
A davnog 1. marta 1992. godine završen je dvodnevni referendum o nezavisnosti BiH. Referendumu je pristupilo ukupno 2.073.568 glasača, što je predstavljalo izlaznost od 63,6%. Od ukupno izašlih na glasanje njih 99,7% glasalo je za nezavisnost, a 0,3% protiv te odluke. Rezultati referenduma prihvaćeni su 6. marta iste godine u Skupštini BiH, Već 6. marta predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović potpisao je ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti BiH. Vijeće ministara Evropske unije 6. aprila 1992. godine prihvatilo je nezavisnost naše države u njenim istorijskim, viševjekovnim granicama, a onda je i zvanično uslijedilo međunarodno priznanje Republike BiH.
Parlament BiH je 28. februara 1995. donio Zakon o 1. martu kao Danu nezavisnosti. Taj praznik je prvi put proslavljen 7. aprila 1995. godine, a Evropska unija je ubrzo priznala ovaj dan kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Šta, onda, znači nepoštovanje ovog praznika? Samo jedno: nepoštovanje države BiH i njenog Ustava, i bahato i bezobzirno kršenje zakona. Što, doduše, kod nas nije ništa novo.
Osvrnimo se kratko još jednom na tvrdnju kako je na referendumu za nezavisnost preglasan srpski narod. Tvrdnja je besmislena, jer nisu glasali narodi, već građani, glasanje je bilo tajno i ne može se znati kako je ko glasao, a najvažnije je: na svakom referendum u svijetu odluka se smatra usvojenom ako za nju glasa više od 50 posto građana (na ovom referendumu je 64 posto glasalo ZA), i nevažno je ko je bio za, a ko protiv. Uostalom, u Zakonu o referendumu RS (koji proizilazi iz entitetskog Ustava), rečeno je upravo to: odluka se smatra usvojenom ako za nju glasa više od 50 posto građana, bez obzira na to kojoj etničkoj grupi tj. narodu ti građani pripadaju. Uz to, kad se saberu procenti Hrvata i Bošnjaka u to vrijeme, i ako se zna da nikad ne izlaze na glasanje svi registrovani glasači, ispada da je to manje od 64 posto, što znači da je i mnogo Srba glasalo za nezavisnost.
To je, eto, djelić prašine koju nam neprijatelji Bosne bacaju u oči već decenijama. A kad ćemo mi prestati da žmirimo na sve to – to zavisi samo od nas.