Pojam koncentracionih logora asocira sve nas na strašne nacističke logore smrti u Drugom svjetskom ratu. Bar je tako bilo do ovog posljednjeg rata protiv Bosne, kad su se takvi logori pojavili i tu, među nama. Po svedočenju očevidaca, prvi logori, Manjača, Keraterm i Trnopolje, bili su u potpunosti spremni još 1990. godine, dvije godine prije početka rata. Ipak, prvi logor koji je otvoren bio je Batković kod Bijeljine. Prvi otvoren i posljednji zatvoren. Već početkom aprila 1992. primio je prve logoraše, a zatvoren je tek početkom 1996. godine. Prema dokumentu Međunarodnog Crvenog krsta, koji imam u svojoj arhivi, dana 20. januara 1996. godine, nakon intervencije Crvenog krsta, iz Batkovića su oslobođeni Enes i Mirsad Tanjić, sinovi Mustafe. Enes je rođen 1973-će u Vlasenici, a Mirsad 1975. godine u Zvorniku, i bio je još maloljetan.
====== ====== o ====== ======
Piše: Jusuf Trbić
Šta su koncentracioni logori i kako su izgledali?
Ta strašna mjesta za uništavanje i ponižavanje ljudi nisu izmislili Nijemci, ali ih jesu pretvorili u vječite biljege smrti, koje su ostale trajni simbol fašizma. Slična mjesta postojala su i u antičko doba, a pojam koncentracionih logora u savremenom smislu vezuje se za imena Napoleona, Hitlera i Staljina. Napoleon je 1803. godine, iz bezbjednosnih razloga, odlučio da na sigurna mjesta zatvori sve engleske državljane, čak i one na proputovanju, a mnogi su kasnije preuzeli taj model. Današnji istoričari tvrde da je koncentracione logore, kakve danas znamo, smislio šef Lenjinove tajne službe Čeke Feliks Đeržinski 1922. godine, kao zatvore za političke protivnike, što je kasnije Staljin pretvorio u pravi arhipelag, kako je to nazvao Solženjicin. Kroz te logore prošle su desetine miliona ljudi. Godine 1936. u tim logorima je bilo pet miliona ljudi, 1938. osam miliona, nakon Drugog svjetskog rata između deset i dvadeset miliona, a čak i u novije doba, na kraju vladavine Leonida Brežnjeva, početkom osamdesetih godina, oko četiri miliona ljudi. Smatra se da je u staljinskim logorima stradalo oko dvadeset i pet miliona ljudi.
Nacistički koncentracioni logori služili su samo jednom cilju: eliminaciji nepoželjnih. Najčešće fizičkoj eliminaciji. Aušvic, Treblinka, Buhenvald, Dahau Jasenovac u Hrvatskoj ili Banjica u Beogradu bili su mjesta masovnog umiranja. Samo u Aušvicu ubijeno je oko četiri miliona ljudi.
I jedni i drugi, i Hitlerovi i Staljinovi logori, bili su precizno organizovani, pedantno vođeni, uvezani u jedinstven sistem koji je služio državnoj politici. Baš kao i Miloševićevi i Karadžićevi logori u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Planirani kao dio jednog istog projekta, oni su bili dio sistema masovnih zločina.
Logor u Batkoviću otvoren je po nalogu JNA, što, samo po sebi, govori o tome da su zločinački planovi napravljeni davno prije toga. Prema procjenama, svakodnevno je u logoru bilo oko 1.600-1.800 ljudi, a prema podacima Crvenog krsta, do polovine 1993. godine njih 2.066 prošlo je kroz torture i prisilni rad. Izvještaji Centra za istraživanje ratnih zločina iz Zenice kažu da ovom evidencijom nisu obuhvaćeni stari ljudi, djeca i pretučeni logoraši, koji su sklanjani prije svake posjete Crvenog krsta. U logor su dovođeni uglavnom civili, koji su svakodnevno prolazili kroz najstrašnije torture. U presudi Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za genocid, napisano je i ovo: « Sud je utvrdio da je dokazano da su izvršena masovna ubistva, silovanja, protjerivanja i drugi zločini u Sarajevu, Zvorniku, Prijedoru i Brčkom, te u logorima Sušica, KPD Foča, Batković, Kozarac i Hambarine, Omarska, Keraterm, Trnopolje, Manjača i Luka u Brčkom.»
Strahote kroz koje su prolazili logoraši u Batkoviću teško je opisati. Svi koji dođu morali su proći kroz špalir, u kojem su stražari udarali kako je ko stigao. Onaj ko prođe bio je sav u krvi, polomljen. Onaj ko padne – više se i ne podigne. Svakoga dana, po nekoliko puta, stražari su izvodili logoraše, po slobodnom izboru, da ih tuku do besvijesti. Mnogi to nisu preživjeli, među njima i Bijeljinci Ferid Zečević i Husein Ćurtić Apaka. Logoraši su vođeni na prisilni rad, na kopanje rovova i sječu šume na Majevici, često su bili isturani kao „živi štit“ u borbama, bili su iznajmljivani kao roblje lokalnim seljacima, a neki od njih upućeni su na robovski rad u Srbiju. Iživljavanje na najstrašnije načine, mučenje, tortura, silovanje, sve je to bio svakodnevni ritual u ovom mučilištu. Oni koji su sve to preživjeli ostali su doživotni zatočenici logorske traume.
Ali, nije samo Batković bio logor u Bijeljini i okolini. Prema priznanju Biljane Plavšić u Hagu, logori su postojali i u bijeljinskoj Kasarni (preko 1.200 logoraša), u Vanekovom mlinu, Klaonici, Poljoprivrednoj školi, na Ekonomiji Novog Sela, u vojnom magacinu u Patkovači i Poljoprivrednom dobru u istom selu, u Šećerani, u KPD (zgradi zatvora) kod Željezničke stanice, u pogonima Komunalca, osnovnoj školi u Hasama i prostorijama policije u Janji, kao i u dvije privatne kuće, u Bijeljini i Janji. Zna se da je u Vanekovom mlinu posljednji put viđen Avdo Palić, a ja sam zabilježio i stravičnu priču o ubistvu dvojice logoraša, koje su zaklali pijani srpski vojnici, početkom februara 1993. godine. Glavu jednog od njih, Fuada Islamagića iz Ključa, odsjekli su, iznijeli je na cestu i njome, kao loptom, igrali fudbal, usred dana, pred prolaznicima.
Zanimljivo je da se malo zna i malo priča o brojnim logorima u Srbiji. Posljednji Bošnjak, logoraš iz Bosne, oslobođen je aprila 1996. godine iz logora Mitrovo Polje. O velikom logoru Šljivovica svjedočio je Amor Mašović : « Logor je bio ograđen bodljikavom žicom, visine oko 1,5 metar, sa psima, jakom policijskom stražom naoružanom dugim i kratkim cijevima. Tamo je bilo 276 zarobljenika, a kroz Šljivovicu je prošlo 900 logoraša. Među njima je bilo i maloljetnika.»
Kao što je poznato, bijeljinski Sud je oslobodio optužene za zločine u Batkoviću, i time ispisao još jednu stranicu beščašća, tako karakterističnog za naše pravosuđe. Učinio je to uprkos dokazima koji su stigli iz Haga i mnoštvu svjedoka i dokumenata koje je imao na raspolaganju. Na kraju su kažnjene bile žrtve – logoraši koji su podnijeli tužbe morali su platiti sve sudske troškove. Time se zločin još jednom narugao pravdi.
Ali, ratni zločini ne zastarijevaju, pa se nadam da će se pred sudovima još pričati o logorima, o rušenju džamija, o ubijanju i progonu civila, poput slučaja Bijeljine, o svemu što toliko opretećuje našu nedavnu prošlost. Jer, bez toga nikad neće biti mira na ovim prostorima.
