Ministar vanjskih i evropskih poslova Hrvatske Gordan Grlić Radman govorio je 18. augusta za RTVHB i tom prilikom požalio se na status Hrvata u Bosni i Hercegovini. Rekao je da Hrvatska nikad ne bi potpisala Dejtonski mirovni sporazum da je znala da će biti ovakva situacija u kojoj neće moći birati svog člana Predsjedništva. Kaže da, kada se gleda s odmakom od 30 godina, smatra da su Hrvati u Bosni i Hercegovini “prevareni”.
I niko od političara iz vlasti Trojke, niti iz opozicije, nije reagirao na ozbiljnu izjavu Grlić Radmana. Jesu li ovo neki novi vjetrovi iz HDZ-a? Jer zaključak bi bio jedan i jedini: Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma prevario ih je prvi predsjednik Hrvatske, otac nacije Franjo Tuđman.
U isto vrijeme, ovom izjavom Grlić Radman praktično priznaje da su njihovi višegodišnji zahtjevi za izborom “hrvatskog člana Predsjedništva BiH” neustavni i nezakoniti.
Dakle, hrvatski zvaničnici sve vrijeme svjesno varaju i muljaju protiv suštine Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je dio ustavne strukture BiH.
Sada je stvar i kulminirala sa praktičnim napadom na Tuđmanovom ostavštinu, u koju se inače zaklinju.
Potpisom na Vašingtonski sporazum Franjo Tuđman je ukinuo Herceg-Bosnu i ono što smo zvali Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom. Prema svim akterima iz međunarodne politike, HVO je doživio totalni poraz, pa je Tuđman hitno tražio mir. Dragan Čović i njegovi do danas obilježavaju godišnjice te tvorevine, slave je, iako je presuđena pred međunarodnim pravosuđem kao Udruženi zločinački poduhvat – UZP. Osuđeni za zločine Herceg-Bosne još leže u zatvorima širom Evropske unije.
Time ustvari i HDZ BiH pljuje i na ovu Tuđmanovu ostavštinu.
Grlić Radman bi morao znati da je “Šestorka”, na čelu sa Jadrankom Prlićem, presuđena za UZP, etničko čišćenje Bošnjaka ali i za etničko čišćenje Hrvata, koje se odvijalo kao prisilnio preseljenje. O tom dijelu presude Međunarodnog suda u Hagu do danas javnost u Hrvatskoj pojma nema. Posebno nema pojma da je sukob između Hrvata i Bošnjaka presuđen kao međunarodni sukob i agresija na Bosnu i Hercegovinu od strane Republike Hrvatske.
Zaboravljajući na Vašingtonski sporazum i razlog njegovog potpisivanja, Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, danas otvoreno traži federalne jedinice u BiH, a Trojka ne reagira kako bi morala. Ako Čović traži federalizaciju, koja u krajnjem znači potvrđivanje etničkog čišćenja i teritorijalnu ovjeru najgorih zločina, presuđenih pred međunarodnim pravosuđem, reakcije moraju biti otvorenije i jasnije.
Nažalost, nakon tri godine vlasti, meni ovi iz Trojke izgledaju kao da su na radnoj obavezi kod Čovića. Lider HDZ-a se ponaša kao da je ovaj dio sa bošnjačkom većinom njegov radni logor, a on i Dodik upravitelji.
Dakle, pošto traži svoju federalnu jedinicu, Čoviću treba parirati sa presudama Međunarodnog mehanizma za krivične sudove u Hagu, nasljednikom Tribunala.
Na gotovo deset hiljada stranica ovaj međunarodni sud je obrazložio presude velikohrvatskim projektantima u slučaju “Šestorka” i brojnim zločincima – izvođačima radova.
Nažalost, naši političari iz Trojke jedva ili nikako ne spominju te presude hrvatskom velikodržavnom projektu (o srpskim zločinima samo nabadaju u dane Srebrenice) uglavnom zato što ne znaju ništa od onoga što se događalo, jer su bili daleko od ove zemlje kad je krvarila i kad su Bošnjake trpali u konclogore i ubijali.
Trojka u ove tri godine vlasti HDZ-u nudi toleranciju, dok ta u Hagu presuđena stranka, radi na istom poslu, sada okićena mirnodopskim osobinama.
Kad traži federaciju u BiH treba Čoviću i HDZ-u parirati idejom o kantonizaciji cijele BiH, ili novim administrativno-teritorijalnim ustrojem, reorganizacijom cijele BiH koji nije utemeljen isključivo na etničkom principu. Čovićev prijedlog federalizacije BiH na etničkom principu teritorijalnog homogeniziranja konstitutivnih naroda nije moguć bez ustavnih promjena. Proizveo bi novo preseljavanje naroda i etničko čišćenje u miru.
Čović kaže da ima plan “B” za ustavne promjene u državi, izbjegao odgovor hoće li se kandidovati za člana Predsjedništva BiH
Ako će se raspakovati dejtonski Ustav onda će to biti drukčije nego što su u HDZ-u zamislili. Ovako Čović prodaje inozemnom faktoru svoje ideje, dok probosanske stranke samo pasivno reagiraju.
Ni njegovo “legitimno predstavljanje” nije natkrovljujuće ustavno načelo zapisano u Ustavu BiH. Ono je rezultat slobodnog tumačenja i nakaradnog političkog koncepta jednog ustavnog sudije Hrvata, koji je radio po željama naručenim od aktuelne hrvatske politike. Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama je izričito spomenuta u Ustavu BiH (i nadređena je Ustavu BiH) i samo je ona natkrovljujuće ustavno načelo, jer se direktno primjenjuje.
Stalnim žalbama o nametnutom Željku Komšiću, koje nemaju nikakvo uporište ni u Ustavu ni u zakonima BiH, Čović je parirao nametnutim rješenjima protiv Bošnjaka u desecima slučajeva.
Ono najgore, prekršio je Ustav Federacije ne dopuštajući da Dom naroda, u kojem su SDA i DF imali većinu, odlučuje u okviru svojih nadležnosti.
Bio je direktni učesnik u suspenziji Ustava na jedan dan i pomogao da na vlast zasjedne Trojka, tačnije njegovi i Dodikovi “izvođači radova”.
Na kraju svih krajeva Čović je ovoj državi nametnuo Milorada Dodika kao faktora sa kojim udruženo odlučuje o sudbini BiH i Bošnjaka i ovaj narod diskriminira i servira mu segregaciju svih vrsta. Očito je da tamo gdje su Hrvati (i Srbi) većina nema ravnopravnih Bošnjaka, ima samo diskiminiranih.
Primjer diskriminacije je Stolac. Iako Bošnjaka ima skoro 50 posto, nema ih praktično nigdje u institucijama Grada Stoca. Jedno malo podizanje ograde oko mezara u Stocu, stavljeno je od Bošnjaka u istu ravan kao i podizanje onih zidova Hrvatskog kazališta usred Mostara, koje usput finansira Nikšićeva vlada. Sve nažalost djeluje kao loše montirana paralela.
U Stocu je sve poruka Bošnjacima da su pogriješili jer su se vratili: “Sve dok ima nas borba će trajati i iskra Bosne će sijati”
Ustav BiH nije odredio da se bira ekskluzivni “hrvatski član Predsjedništva BiH”, što papagajski i obmanjivački ponavljaju uglavnom hrvatski političari, nego “član Predsjedništva iz hrvatskog naroda”, kojega biraju svi građani i koji predstavlja sve građane, uključujući i hrvatski narod. Ovo pravno mišljenje tj. tumačenje donio je Ustavni sud BiH u predmetu “O konstitutivnosti naroda”. Presuda u slučaju Ljubić je provedena i nije se uopće odnosila na izbor člana Predsjedništva koji je pripadnik hrvatskog naroda. Zato pravna fikcija o legitimnom predstavljanju, koja nigdje nije spomenuta u dejtonskom Ustavu BiH, ne smije biti političkim ucjenama ugrađena u Izborni zakon BiH. To bi bila manipulacija, bez odgovarajućih izmjena Ustava kojima će biti obuhvaćene sve dosadašnje presude Evropskog suda za ljudska prava i na taj način uklonjena postojeća diskriminacija.
Dakle, legitimno predstavljanje nije natkrovljujuće ustavno načelo kako mudruju Čović i njegov HDZ tim, nego je Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama sa njenim protokolima nadređena Ustavu BiH, tj. ima prioritet i direktno se primjenjuje.
Trojka se mora dobro preispitati da ne napravi novi nered ovoj BiH, jer Čović očito na njih računa u posljednja dva čina: legitimno predstavljanje i novi izborni zakon po želji HDZ-a. Iako za to, rekosmo, treba izmjena Ustava, bilo kakva politička odluka može unijeti novi haos i dati novi vjetar u leđa Čovićevim manipulacijama, koje onda njegovi dilaju po naivnom i površnom Briselu. Čović tvrdi da je Trojka na te izmjene neopozivo i pismeno pristala.
Grliću Radmanu i Čoviću ništa ne znače ni međunarodni dokumenti, Vašingtonski i Dejtonski sporazum, koje je Tuđman potpisao pa, danas kažu da ih je prevario, pa ni Ustav i zakoni ove zemlje. Oni bi opet vratili u život Herceg-Bosnu, davno presuđeni udruženi zločinački poduhvat.
Da parafraziramo onu staru sentencu: Zločin bi se vratio na mjesto zločina.
