Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
Iza nas je 28. godišnjica obilježavanja tragedije na Kapiji u kojoj su od granate ispaljene sa položaja Vojse RS ubijeni 71 mladić i djevojka, a više od stotinu teže i lakše ranjeno. Za nas koji smo svjedoci tog ratnog četvrtka, za nas koji smo ispratili sve komemoracije, cijeli maj je veoma težak, gotovo nepodnošljiv, skoro da svi čekamo da čim prije prođe…
Kapija je mjesto tuge i boli. Aleja mladosti mjesto opomene. Pored mezara u rano jutro 25. maja ove godine zatekao sam Nedžibu Memić. Zločinci sa Ozrena pod komandom zlotvora Novaka Đukića ubili su joj kćerku Edisu. Pored nje leži i Amira Mehmedović, dvije najbolje drugarice. Amirini roditelji su preselili, otac je od tuge umro u Aleji, majka je preminula u kući a da niko nije znao, dok je brat poginuo na Igmanu.
“Održavam mezar svoje kćerke, ali i Amirin. Ne znam ima li ikog svog. Ko će poslije mene – ne znam” reče mi dok glavu drži okrenutu prema cvijeću na humkama.
“Mi ćemo, ima nas”, odgovorih joj, a ona se trgnu i replicira: “Stvarno?” Odgovorio sam: “Dajem obećanje”. Na njenom licu vidio sam trunčicu sreće i siguran sam da će obični građani, pogotovo mi koji smo bilu tu tog ratnog četvrtka, i poslije roditelja održavati Aleju mladosti jednako kao i oni. Znam i one koji već održavaju mezarja djece čiji su roditelji preminuli, koji 25.5. odu krišom da pruče Fatihu i polože cvijeće. Ima nas!
Zašto sam napravio ovakvu digresiju, bez pomisli da istaknem sebe u neki plan ili bilo koga drugog koji s Kapijom živi 365 godina.
Napravio sam je zbog političara. Pomno sam analizirao dane pred godišnjicu, za vrijeme i poslije. Pa da krenem redom.
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je po prvi put uspjela da proglasi Dan žalost za žrtve masakra na Kapiji na cijeloj teritoriji tog entiteta.
Potom se uključilo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, odnosno Denis Bećirović i Željko Komšić. U “pet do 12”, preciznije 24. maja u poznim poslijepodnevnim satima stiglo je saoštenje kako je Predsjedništvo BiH zatražilo od Vijeća ministara da 25.5. proglasi Danom žalosti na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Da li je tada već bilo kasno, ne znam, ali znam/o da od Dana žalosti u BiH nije bilo ništa.
Odluka je donesena preglasavanjem jer za Dan žalosti nije glasala Željka Cvijanović, trenutno predsjedavajuća Predsjedništva BiH. I prije nego je Borjana Krišto otkazala zakazanu sjednicu Vijeća ministara 25.5. pretpostavljalo se da od odluke o Danu žalosti u BiH nema ništa. Sjednica 25.5. je, naravno, otkazana, ali kao fol zbog drugih tehničkih pitanja kako se koalicioni partneri ne bi previše “uzbudili”.
Zato smo očekivali da će predlagači i oni koji su glasali za odluku, mislim na Denisa Bećirovića (SDP je u koaliciji sa SNSD-om i HDZ-om u Vijeću ministara) i Željka Komšića, progovoriti o Kapiji na dan kada se zločin dogodio.
Doktor historije i Zlatni ljiljan su eskvirali medije od Aleje do Kapije, a onda su ponudili bezvezno obrazloženje kako neće govoriti zbog Dana žalosti. Zašto je onda Denis Bećirović istog dana, ali na drugim lokacijama u Gračanici i Gradačcu, govorio? I tamo je bio Dan žalosti, zar ne?
Članovi Predjedništva BiH, mislim na Bećirovića i Komšića, svoj boravak na Kapiji podveli su pod saopštenje za javnost opskurne sadržine da su oni, pazite sada, položili cvijeće na Kapiji.
Majka Nedžiba s početka moje priče, druge majke i očevi, očekuju od izabranih zvaničnika da iz Srbije dovedu Novaka Đukića, ubicu tuzlanske mladosti i očekuju da se 25.5. o tome priča, da o tome govore. Pa da kažu kako Srbija ne poštuje potpisani sporazum sa Bosnom i Hercegovinom, između ostalih i sporazum koji su potpisali tadašnji glavni tužitelj Goran Salihović i Vladimir Vukčević tadašnji tužitelj za ratne zločine Srbije. Da kažu kako je Srbija priznala Bosnu i Hercegovinu, pa samim tim i Sud Bosne i Hercegovine koji je proglasio krivim Novaka Đukića i osudio ga na mizernih 20 godina robije. I da poslije 25.5. upute protesnu notu Srbiji, Bećirović je bar poznat po pisanjima otvorenih pisama, te da jasno poruči/e kako se odnosi u regionu ne mogu popravljati ako je pravmoćno presuđeni ratni zločinac na slobodi. Nažalost – ništa od toga.
Vratimo se komemoraciji. Delegacija Vlade F BiH je zajednički položila vijence i cvijeće, premijer Nermin Nikšić je govorio o Kapiji, o zločincima, o budućnosti, o nadi da će odgovorni biti iza rešetaka. Podpredsjednici Federacije BiH Refik Lendo i Igor Stojanović su odvojeno, prvo jedan pa drugi, položili cvijeće i odali počast.
Zar se na Kapiji nije mogao prevazići ideološki, interesni, politički i bilo kakav drugi jaz i zajednički, jer obnašaju iste funkcije, položiti cvijeće. Predsjednice Lidije Bradara, naravno, nije bilo.
General Lendo je iz ugla generala prokomentarisao odluku o granatiranju Tuzle, Stojanović, koliko znam nije davao izjave ili ga možda niko od prisutnih novinara nije ni zvao. Odvojeno su polagali cvijeće i poštu parlamentarci i predsjedavajući/a u federalnim zakonodavnim tijelima…
Iz Vijeća ministara vidio sam samo Elmedina Konakovića, ostali su poslali članove svojih kabineta da polože cvijeće. Naravno ne svi već samo bošnjački članovi Vijeća ministara. Srpskim i hrvatskim Kapija nije ni na kraj pameti…
Javno sam poručio ministru vanjskih poslova (MVP-u) Elmedinu Konakoviću da ću ga pitati hoće li preduzeti išta u narednih 100 dana mandata u slučaju Novaka Đukića. Isto bih pitao i druge MVP-ove, kao što već i jesam, ali je Konaković veoma brzo napustio plato Kapije. Kasnije su mi javili da objeduje u jednom od restorana na Trgu slobode, ali je za mene bilo degutantno da ga “ganjam” i da ga o Kapiji pitam na mjestima gdje se jede. No, za razliku od Bećirovića i Komšića, MVP Konaković je na društvenim mrežama pomenuo problem sa Srbijom koja ne poštuje sporazume. To je, ipak, mala ali znatna razlika u odnosu na šutnju pomenutih članova Predsjedništva BiH.
Delegacije iz Tuzle i TK su nastupile zajednički. Gradskog vijeća Tuzla, Skupštine TK, Vlade TK… U svim tim tijelima postoje različite političke opcije, ali kada je u pitanju Kapija onda su svi jednoglasnog stava i tako već 28 godina.
Na 28. komemoraciji nikad više političara, primjećuju novinari, a nikad više podjela među tzv. probosanskim snagama. Poslije nekoliko godina na Kapiji su skupa bili predstavnici Islamske vjerske zajednice, Srpske pravoslave crkve i Franjevačkog samostana u Tuzli. Poslali su poruku, makar simboličnu, o zajedničkom nastupu na komemoraciji.
Političari nisu što podgrijava sumnje kako se Kapija pred godišnjice koristi za politikanstvo i političarenje, a da se bježi od suštine.
A suština je da Srbija štiti pravomoćno presuđenog ratnog zločinca Novaka Đukića, da se pod patronatom vlasti u Srbiji štampaju knjige koje negiraju zločin na Kapiji, da se na poligonima Vojske Srbije prave sramne rekonstrukcije 25.5. i tvrdi kako geleri nisu mogli ugasiti 71 mladi život, da se u medijima pišu tekstovi o postavljanju eksploziva i kakve sve gadosti…
Zar na to nemamo odgovor? Izabrani zvaničnici ne moraju govoriti, neka šute, pratit ćemo koliko će puta u narednih 365 dana samoinicijativno pomenuti Kapiju i u kojem periodu godine. A do tada, mi, koji živimo Kapiju 365 dana, kada god nam se ukaže prilika javno ćemo govoriti o nepobitnim činjenicama i o odnosu susjedne Srbije prema Bosni i Hercegovini.
E.Sk