Ovih dana u Bijeljini se digla kuka i motika. Ujedinjeni lokalni moćnici, predvođeni boračkim udruženjima poput „Pantera“, horski grme kako „ne daju da se blati Bijeljina“, pa su brže-bolje smijenili Samira Baćevca, jedinog Bošnjaka u Skupštini grada, jer je smrt krvnika Ratka Mladića nazvao pravim imenom.
No, postavlja se jedno prosto, mučno pitanje: ko je zapravo oblatio Bijeljinu? Da je nisu oblatili oni čija su krvava zlodjela zauvijek zabilježena na fotografijama Rona Haviva dok Arkanovci šutiraju ubijene bošnjačke civile po trotoarima? Ili oni koji su u aprilu 1992. godine započeli krvavi pir nad komšijama s kojima su decenijama dijelili hljeb?
Danas, dok lokalni dušebrižnici glume moralne arbitre, vrijedi podsjetiti na bolno svjedočenje koje je zabilježila novinarka Almasa Hadžić o sudbini rahmetli Amira Fidahića, potomka čuvenog Ali-paše Fidahića, koji je preselio na bolji svijet svehnuvši od tuge za sinom jedincem Asimom.
Asim Fidahić, vlasnik kultnog bijeljinskog lokala „Kazablanka“, odveden je 2. aprila 1992. godine u kućnim papučama. Iz doma ga je izveo Brano zvani „Šumar“, zamjenik vojvode Mirka Blagojevića, u pratnji Arkanovaca. Istog dana ubijen je iza „Šicine kafane“, a njegovo tijelo bačeno je u Drinu. Godinama je ležao kao NN lice na groblju u Šapcu, sve do identifikacije i dženaze u Tuzli 2003. godine.
Motiv za ubistvo ovog uglednog Bijeljinca bio je i bolesno koristoljublje. Jedan od tadašnjih lokalnih moćnika, kojem je Asim prije rata pozajmio desetine hiljada maraka, pitao ga je sat prije strijeljanja poklanja li mu taj dug. Kada je Asim odbio, presuđeno mu je hicem iz pištolja, a ubica se istog popodneva u selu Dvorovi javno hvalio zločinom.
Otac Amir predao je sve dokaze, imena ubica i svjedoka policiji, SIPA-i i Tužilaštvu BiH, ali pravdu nije dočekao. Predmeti stoje u ladicama jer je državi očigledno bilo neugodno remetiti poslijeratni mir lokalnim tajkunima i ratnim dželatima.
Zato je farsa oko smjene Baćevca vrhunac licemjerja. Ne blati Bijeljinu istina o krvniku Mladiću, nego neokajani zločini, nekažnjene ubice koje se i danas slobodno šepure semberskim ulicama i činjenica da su nevini ljudi poput Asima Fidahića ubijani samo zbog imena, prezimena i imetka.
Almasa Hadžić
