Na današnji dan, 13. maja 1994. godine, na prislinom radu na prostoru Majevice, kao logoraši ubijena su šestorica Janjaraca.
Prostori Bijeljine i Janje u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu, za preživjele Bošnjake/Bošnjakinje iz perioda krvavog proljeća i ljeta 1992. godine, bili su poput logora bez žice.
Svakodnevne torture, iživljavanja, upadi i pljačke kuća, prebijanja od strane Srba i pripadnika tzv. vojske Rs-e, te drugih brojnih paravojnih jedinica bile su svakodnevnice. Nije se znalo šta nosi dan a šta noć.
Pod prijetnjom smrću mnogi su morali za Srbe da obavljaju one najteže poslove. Između ostalih mnogi Janjarci, poput robova, vođeni su na prve linije fronta da kopaju rovove i brojne druge poslove za srpsku vojsku. Bili su i poput živih štitova.
Mnogi na tim prisilnim radovima, posebno na Majevici, izgubiše i živote.
Tako su na današnji dan, 13. maja 1994. godine na Banj brdu, upravo na kopanju rovova, u poslijepodnevnim satima, živote izgubilo šest Janjaraca.
– Mehmedović Džemil,
– Mehanović Jakub – zvani Rakan,
– Karjašević Senad – zvani Bagi,
– Karjašević Bajro – zvani Panker,
– Dedić Aljo – zvani Garov,
– Konaković Smajo.
Tijela mrtvih Janjaraca taj dan izvukli su pripadnici 255. teočanske brigade ARBiH-e, a identifikaciju tijela upravo su izvršili Janjarci – pripadnici navedene brigade. Među prvima bio je Mustafa Mulamustafić.
Pored navedenih i mnogi drugi Janjarci i Bijeljinci tokom agresije izgubili su živote upravo na prisilnim radovima ili su naprosto odvođeni od svojih kuća i ubijani.
Teško je i zamisliti a tek doživjeti i preživjeti sve te torture, kada u svakom trenutku, bio to dan ili noć, kad se prohtije nekome od Srba dođu, prijete, pljačkaju i odvedu u smrt.
Da se ne ponovi i ne dozvolimo zaboravu nevino ubijene.
Historija je učiteljica života!
/TV Podrinje
