Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
Imam propušten poziv. Uzimam mobitel u ruke i uzvraćam. S druge strane stariji sugrađanin, ostvaren čovjek, koji moli da ga ne persiram.
– Ne mogu ja to – odgovaram.
– Pa mi smo komšije, živimo u istom gradu – tvrdi on.
– Ne baš, ustvari jesmo, ali nisam rođen u Tuzli. Iz Janje sam.
– E onda si mi još draži – uzvrati on.
– Zašto?
– Prognani Janjarci, a bilo ih je na hiljade, nisu ulazili u tuđe kuće. Snalazili su se, plaćali kirije u Tuzli, ali u tuđe nisu htjeli. Kada je krenuo povratak bio sam uključen u taj proces. Imali smo 10.000 potpisa, svi su željeli u svoju Janju. Zato ih cijenim i poštujem i, između ostalog, draži si mi – izgovori skoro pa u jednom dahu.
Tačno tako je i bilo. Nakon pljačke na Majevici, razdvajanja porodica, prognanici koji su stigli u Tuzlu nipošto nisu htjeli u tuđe. Moja porodica je imala sreću da nam rodbina obezbijedi krov nad glavom, ali od poraća 1997. godine naplaćali smo se kirija.
Janjarci su u Tuzli žudjeli za Drinom, za mostom u Janji, pa su svoje mjesto okupljališta odredili Most sa kipovima. U tim ratnim i poratnim godinama život Janje je bio na mostu. Sretale su se komšije koje su bile rasute po izbjegličkim naseljima ili su stanovali pod kirijom. I jedni i drugi u srcu su nosili istu tugu i jednu želju – povratak u Janju.
Ni sam se godinama nisam obikao na život u Tuzli jer neizmijerno volim rodno mjesto. Sticajem životnih okolnosti bio sam prinuđen da u Tuzli gradim život i zahvalan sam Svevišenjem na pomoći. Zato sada, mnogo godina poslije, mogu bez zadrške reći kako dovoljno ljubavi imam za Janju i za Tuzlu.
Za Janju i Tuzlu mi ne treba navigacija, noge same nose gdje želim otići, pa i do najskrivenijih sokaka znam gdje se šta nalazi ili ko gdje živi, iako su prostorno Janja i Tuzla neuporedive…
I tako poslije uobičajenog raspitkivanja okončasmo razgovor.
Ugodan koji me je naveo na razmišljanje i ove redove. U najtežim vremenima važno je biti čovjek. Od starijih sam čuo i učio kako su Janjarci u vrijeme Drugog svjetskog rata spašavali komšije Srbe, ali i Bošnjake iu istočne Bosne.
Mjesto koje je na razmeđu svijetova, na granici, gdje je lijeva obala (ploha) Drine niža od desne. Tu je rascjep kilometrima dubok, ranije mi je ispričao jedan tuzlanski profesor. O Janji jučer, danas i sutra može se pisati danima.
Ono što sam konstatovao poslije 1. marta – Dana nezavisnosti je da Janja postaje neformalni glavni grad Bošnjaka u manjem bh.entitetu. Prvi smo se vratili, još smo tu i ostat ćemo.
E.Sk