Na papiru zvuči brutalno. Minus 43 u polufinalu play-offa. Osamdeset osam prema četrdeset pet. Debakl. Potop. Raspad sistema.
Jer, hajde da budemo pošteni do kraja.
I onda preko puta dođe Bosna, koja je sa Partizanom igrala 10. maja, a, podsjećanja radi na svom terenu je Bosna od Partizana u sezoni izgubila sa 40 poena razlike. Klub sa višemilionskim budžetom. Klub sa strancima na svakoj poziciji. Klub koji 13 dana odmara i sprema jednu utakmicu. Samo jednu.
I neko se čudi što je Sloboda pala?
Ne, pravo je čudo što nije pala ranije.
Jer ova sezona Slobode nije priča o porazu od 43 razlike. Ovo je priča o timu koji je iz sebe izvukao maksimum maksimuma.
Dvadeset šest pobjeda. Direktan plasman u ABA ligu 2. Bez pozivnice. Bez političkih i savezničkih štaka. Među četiri najbolje ekipe Bosne i Hercegovine. Polufinale play-offa. Pet pobjeda u ABA 2 ligi. Liga 4 do posljednjeg kola. Rezime: Liga BiH 17:7, ABA liga 2 5:5, Liga 4 3:3, Kup BiH 1:1, Play – off 0:2.
To nije slučajnost. To je rad.
I zato Marku Trbiću treba skinuti kapu.
Jer prošle godine Sloboda je Ligu 4 završila sa 0-6 i izgledala kao ekipa bez pulsa. Ove godine nije bilo predaje ni kada se gubilo, ni kada se igralo na jednu loptu, ni kada su povrede pojele rotaciju.
A upravo tu leži najluđi podatak ove sezone.
Od 18 poraza, čak 15 ih je bilo na jednu ili dvije lopte. Na jedan posjed. Na produžetak. U posljednjoj minuti.
Drugim riječima, sezona je vrlo lako mogla otići u potpuno drugom smjeru. Možda i historijskom.
ABA liga 1? Nije bila naučna fantastika.
Široki je pokazao da se može. Sloboda je pokazala da nije daleko. Falila je jedna lopta. Jedan skok. Jedan zdrav igrač više. Jedna šira rotacija.
Ali sada dolazi ono najvažnije.
Sloboda mora shvatiti poruku koju joj sezona šalje.
Seniorski tim je napravio rezultat iznad očekivanja. Međutim, omladinski pogon pali alarm. Pioniri između četvrtog i šestog mjesta. Kadeti od sedmog do devetog. Juniori između devetog i šesnaestog.
Ne može Tuzla svake godine čekati da joj “upali” neki igrač sa probe ili da trener iz ničega pravi nešto. Mora postojati sistem. Mora postojati plan. Mora postojati ideja šta Sloboda želi biti za tri ili pet godina.
Jer ABA liga 2 više nije uspjeh koji se slavi mjesecima. Sada je to obaveza i stepenik.
San se zove ABA liga 1.
Onaj isti san iz 2001. godine kada je Sloboda u prvoj sezoni regionalnog takmičenja bila peta i kada je Mejdan bio centar košarkaške regije.
Taj san danas više ne djeluje nemoguće.
Ali između sna i stvarnosti stoje ozbiljne odluke. Sportske. Finansijske. Organizacione.
I zato minus 43 nije kraj priče.
To je samo brutalno podsjećanje koliko je Sloboda ove godine dala. I koliko će još morati dati da bi konačno preskočila posljednju stepenicu.
