Podsjećanje na riječi Bogića Bogićevića

Lani je, 2. oktobra, Bogić Bogićević u povodu 2. oktobra proglašen za počasnog građanina Tuzle. Zbog pandemije koronavirusa ovogodišnje obilježavanje Dana oslobođenja grada je bilo znatno skromnije, ali to nije razlog da se ne podsjetimo prošlogodišnjih riječi Bogića Bogićevića.

Bogić Bogićević je među običnim građanima ove zemlje omiljena ličnost. Pokazala je to svečana sjednica Gradskog vijeća Tuzla kada je njegov dolazak i odlazak, te govor, popraćen gromoglasnim aplauzima. Na toj sjednici Bogićević je proglašen za počasnog građanina Tuzle, a neposredno nakon uručivanja priznanja sa njim smo razgovarali u Aleji mladosti na Slanoj Banji gdje je došao odati počast ubijenoj djeci Tuzle u masakru 25. maja 1995. godine.

Šta Vam predstavlja priznanje koje ste dobili?

Bogićević: Ja sam svakako počašćen ovim priznanjem. Ovo priznanje Grada Tuzla dolazi u vrijeme kada imamo najmanje razloga za dodjele priznanja, ali svakako sam zahvalan svima koji su me predložili. Tuzla je specifičan grad. Govorio sam o Tuzli kada u svijetu nije bilo naseljenih mjesta u vrijeme neolita, o Tuzli u vrijeme Husinske bune, o antifašističkoj Tuzli, najvećem oslobođenom gradu u porobljenoj Evropi 1943. godine, o antifašističkoj Tuzli u periodu 1991.-1995., o Tuzli koja je pružila utočište preživjelim ljudima iz Srebrenice, Vlasenice, Bratunca, Žepe… O Tuzli koja je, možda, dala i najveće književnike, slikare, sportiste, umjetnike, ljekare, inžinjere… I dobiti priznanje od te i takve Tuzle zbilja predstavlja izuzetnu čast.

Pola sata poslije s Vama razgovaramo u Aleji mladosti, najtužnijem mjestu tuzlanske historije. Kako gledate na činjenicu da je država BiH dopustila bijeg pravomoćno presuđenom ratnom zločincu, Novaku Đukiću, generalu Vojske RS, koji je naredio granatiranje 25. maja 1995. godine.

Bogićević: Nažalost, kod nas istina i pravda ne znače ništa. Manipuliše se ljudskom neslobodom. Sve ljudske vrijednosti su izgubile svaki smisao. I zato me ne iznenađuje ni ovaj sam čin bježanja od odgovornosti i od istine. Nažalost, ovdje se vlada strahom i sve se više ljudi dresiraju. A, priznat ćete, dresura nije za ljude, bar za one koji misle svojom glavom.

Govorili ste o antifašizmu i fašizmu. U Vašem rodnom Ugljeviku postoji ulica Draže Mihailovića, a u mojoj rodnoj Bijeljini postoji Trg Draže Mihailovića i do njega spomenik narodnom heroju Veselinu Gavriću. Koliko je, po Vama, fašizam blizu nas?

Bogićević. Fašizam nije blizu, fašizam je tu. U temelju svakog fašizma je nacionalizam, a on je krenuo osamdesetih godina prošlog vijeka. Fašizam je i izjednačavanje fašista i antifašista, fašizam je i dvije škole pod jednim krovom, fašizam je i jedan narod, jedna partija, jedan vođa… Fašizam je i diskriminacija ljudi zato što imaju drugačije ime i prezime… Mi, zapravo, živimo fašizam. Nije problem u fašistima, oni su u manjini i agresivni su, već je problem u šutljivoj većini koja ne reaguje. Jer, ranije sam rekao, ne boj se onih koji čine zlo, bojte se onih koji to zlo dopuštaju, a mi smo to zlo dopustili.

Kako komentarišete deklaraciju Stranke demokratske akcije (SDA) i nastojanje vraćanja termina Republika BiH?

Bogićević: Mogu samo reći da smo mi imali republiku i nije pravo pitanje hoće li je vraćati oni koji su utjecali da je nema. Pravo pitanje je zašto je nema i ko je odobrio da je nema.
Kakva budućnost čeka nekadašnje jugoslovenske republike?

Bogićević: Nezahvalno je prognozirati. Mi smo još uvijek, kako se voli reći, u tranziciji. Za sve ono što imamo na javnoj sceni, kao što su priče o otcjepljenju, vraćanje republike, ukidanje ili neukidanje, stoji podijeljena međunarodna zajednica koja ovaj naš prostor tretira kao šumski požar koji treba pustiti da izgori do kraja. Nažalost.

E. Skokić, 2. oktobar 2019. godine