U Memorijalnom centru Potočari danas je, na 31. godišnjicu genocida, deset nevinih duša konačno pronašlo svoj smiraj. I niko i ništa ne bi smjelo biti u fokusu ovog dana kada tišina parča nebo, a majke oplakuju dječake i muškarce ubijene isključivo zbog njihovog muslimanskog identiteta. Potočari su mjesto vječite tuge i dubokog pijeteta.
Ali, kao i uvijek, nađu se oni egocentrični salonski polusvijeti koji se potrude da pokvare sve. Svojim licemjerstvom i protokolarnom bahatošću dovedu čovjeka do ivice, tjerajući ga da reaguje grubo – onako kako nikada prije nije reagovao.
Čovjek o kojem govorim zove se Ahmet Bajrić Blicko. On nije samo fotograf; on je jedini živi svjedok s aparatom u ruci koji punu 31 godinu, bez ijednog dana pauze, dokumentuje srebrenički pakao. Od proboja te 1995. godine, preko otkopavanja primarnih, sekundarnih… masovnih grobnica, ekshumacija, mučnih identifikacija u Komemorativnom centru, pa sve do današnjih dženaza. Taj čovjek se nikada u tri decenije nije požalio. Nikada nije rekao da mu je teško u po bijela dana ili usred crne noći otići tamo gdje niko normalan ne bi smio ni pomisliti zakoračiti. Išao je sa svojim fotoaparatom da zabilježi istinu. Ne za sebe. Nego za generacije koje dolaze, a koje, nažalost, pojma nemaju o prvom genocidu na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.
Gledam ga skoro svaki dan u ovoj godini. Čovjek gazi osmu deceniju života, a u sebi ima entuzijazam i žar osamnaestogodišnjaka koji trči za loptom. Izgarajući za istinu, po svaku cijenu je želio izdati svoju fotomonografiju o tri decenije srebreničkog genocida. Neću ovdje licitirati koga smo sve molili za finansijska sredstva i ko je koliko maraka udijelio, ali knjiga je ugledala svjetlo dana. I kako to biva kod Blicka – nije krenula prodaja, krenula je podjela. Dijelio je tu istinu šakom i kapom, svima: od reprezentativca Esmira Bajraktarevića, preko Usame Zukorlića, pa do gradonačelnika Londona Sadiqa Khana. Čitav ovaj, kao i svaki prethodni Marš mira, Blicko je ispratio na nogama. Danas je u tu borbu uključena i cijela njegova porodica, zanemarujući vlastite poslove i obaveze, samo da objektiv ne zakasni i da se istina ne ugasi.
I onda dođe 11. juli 2026. godine, dan kada pravila počnu određivati salonski protokolisti. Ljudi koji novinare i fotoreportere profesionalce doživljavaju kao ovce, pa ispred njih postavljaju metalne ograde i prave obore, braneći im prilaz zvanicama koje polažu cvijeće.
A zašto to rade? Zato što danas sve te prepotentne zvanice imaju svoje uhljebljene, privatne fotoreportere. Njima profesionalci nisu ni potrebni, jer će njihovi stranački poslušnici nabrzinu okačiti peglane fotke na Facebook i druge društvene mreže da se pohvale kako su bili viđeni. Rezultat? Profesionalci sa decenijskim stažom su satjerani u obor, a VIP stranački fotografi stoje tik uz Srebrenički kamen. Sistem je potpuno urušen. Kako je neko nedavno pametno primijetio: živimo u vremenu gdje je profesionalno novinarstvo skupo, ali neprofesionalno je još skuplje.
I normalno, reagovao bih tako i ja, jer nepravdu organski ne podnosim – Blicko je odbio da bude ovca u oboru. Krenuo je da traži bolje mjesto za fotografisanje, ne samo za sebe, nego za sve obespravljene kolege u novinarskom sektoru. I šta radi vrli protokol? Šalje na njega pripadnike SIPA-e! Uslijedilo je sramotno, mučno naguravanje policajaca i čovjeka u osmoj deceniji života.
Znao sam ja da će Blicko proći. Nema te barikade u životu koju taj čovjek nije slomio. Pa on je svojevremeno prevario kompletne američke vojne snage u bazi Dubrave kada se, preobučen u ženu, ubacio među šatore da napravi historijski set fotografija srebreničkih majki i djece! Ali me bilo strah za njegovo zdravlje. Strah me bilo da mu ne skoči šećer, da ga ta nepravda, koju prezire jednako kao i ja, ne pokosi usred Potočara. Srećom, Blicko je jači od granita. Prošao je i stigao do cilja, ali je protokolistima i organizatorima poslao poruku za sva vremena: Nemojte se više zajebavati s nama!
Ako imate neke lične, političke ili poslovne frustracije, ostavite ih za 12. juli ili uopšte nemojte dolaziti u Potočare. Pustite ljude koji su došli da rade svoj posao da ga urade kako najbolje znaju. Manite se svojih VIP oznaka, VIP propusnica i VIP pozicija. Potočari nisu mjesto za VIP elitu, nego mjesto krika, tuge i tišine.
Ahmet Bajrić Blicko je svojim aparatom zabilježio ono što se ne bi usudio niti jedan fotograf na svijetu. Tri decenije je disao sa srebreničkim žrtvama i za njega je rezervisano mjesto u prvom redu historije. Ali, on to nikada nije tražio. Nikada Blicko nije prosio privilegije niti prve redove; tražio je samo minimalne, adekvatne uslove za rad. A nesposobni organizatori i salonski protokolisti ni to nisu bili u stanju obezbijediti.
Neka vam je nakon ovog današnjeg naguravanja sa Blickom stid i sram. Ako uopšte znate šta te riječi znače.
E.Skokić
