“Quo Vadis, Aida?“ – novi SVJEDOK GENOCIDA

Vijest da je film „Quo vadis, Aida ?“, rediteljice Jasmile Žbanić ušao u najuži krug filmova nominiranih za najprestižniju svjetsku filmsku nagradu – Oscar, izazvala je erupciju pozitivnih emocija domaće javnosti.

Da li se radujemo više zbog toliko željene lijepe vijesti u vremenu u kome živimo, ili zbog svjesnosti o značaju teme na kojoj je film nastao i poruka koje sa sobom nosi, teško je reći.

Da je živa rahmetli Džemila Delalić iz Dobraka, majka koja je u genocidu u Srebrenici izgubila „tri sina, tri brata, tri zeta, tri…tri..“ ukupno 32 člana svoje najuže porodice, vjerovatno bi se, gledajući scene Jasmilinog filma, ponovo prisjetila trenutaka kada se „baš onam’ među on’likim svijetom “ mlada žena , porađajući se, oslanjala na njene staračke ruke, a vojnik iz Mladićeve pratnje joj, samo što je proplakalo, čizmom ugušio tek rođeno dijete.

Kao neko ko je razgovarajući sa preživjelim žrtvama genocida u Srebrenici isplakao sudbine na stotine majki, ko je došao na svaku otkopanu grobnicu i gledao susrete majki sa iskasapljenim tijelima njihovih ubijenih sinova, preživljavao majčinsku bol dok im saopćavaju da su “u toj i toj” grobnici pronađeni ostaci ubijene im djece, kao neko ko je od 11. jula 1995. godine intezivno svjedočio razmjerama genocida, odluku Jasmile Žbanić da snimi film o onome šta se u julu 1995. godine dogodilo u Srebrenici, smatrala sam izuzetno hrabrom.

I sve do trenutka dok nisam odgledala film, istinski sam strahovala hoće li Jasmila imati snage da izdrži težinu teme kojom se, kroz sudbinu glavnog lika – prevodioca u Bazi UN-a u Potočarima – film bavi, a u čijoj je sudbini, pojedinačno, odslikana sudbina hiljada mrtvih i živih Srebreničana.

Pa i one majke koju je 12. jula u Potočarima porodila starica Džemila Delalić, čijem je prvorođenčetu , netom što je proplako, Mladićev vojnik čizmom skršio nejake koščice vrata i ugušio ga.

Punih 25 godina čekali smo da neko skupi hrabrosti i snimi film o genocidu u Srebrenici.

U državi u kojoj svako i učen i neučen, ko zna i ko ne zna kako i zbog čega nešto nastaje, uzima sebi za pravo da tumači, analizira, kritizira, etiketira i negira svakog čiji mu rad, a posebno uspjeh, nije po volji, planetarno stradanje jednog naroda u kome svaki stradalnik ima svoju istinu o stradanju, nije bilo ni malo lako to stradanje pretočiti u filmsku priču.

Posebno na način kako je to u ovom filmu uradila Jasmila, da se bez scena masovnih ubistava, mučenja, horora grobnica, kroz sudbinu glavnog filmskog lika ispriča i zapamti tragična sudbina hiljada drugih likova kake su žrtve genocida u Srebrenici.

Film je medij kroz koji se najlakše pamti. O Holokaustu je svijet naučio i zapamtio više iz Dnevnika Ane Frank, Pijanista, Šindlerove liste itd, nego li iz svih nirberških presuda koje su nam ponuđene za čitanje.

O genocidu u Srebrenici, pak, naučili smo mnogo više iz knjige svjedočenja Nedžada Avdića, Hasana Hasanovića, ili iz javnog govora srebreničkih majki, i inih drugih preživjelih žrtava genocida, nego iz svih haških presuda, za koje su mnogi, pa čak i pojedine žrtve, spremni kazati da im je „dosadno čitati“.

Bez obzira što istim tim presudama ovjeren genocid u Srebrenici koji, pravno, nikad niko neće moći osporiti.

Jasmila Žbanić, najprije, bila je sigurna u svoje znanje. Imala je hrabrost, ali i empatiju. Imala je stav. I što je najvažnije, nije odustala i kad su, možda, mnogi priželjkivali da odustane, kako bi njenoj, već zavidnoj redateljskoj karijeri, prišili epitet neuspjeha, nedoraslosti, neznanja, nerazumjevanja, odsustvo empatije za žrtve genocida itd, a u čemu smo mi u BiH „prvaci na duge staze“.

Film „Quo Vadis, Aida?“, među pet je najboljih stranih filmova nominiranih na nagradu Oscar.

Osvojio Oscara ili ne, ovaj film je novi, istinski SVJEDOK GENOCIDA u Srebrenici, čije će poruke, zahvaljujući njegovoj umjetničkoj snazi, čuti cijeli svijet. Sviđalo se to nekome ili ne.

Uz sve drugo, film „Quo Vadis, Aida?“ je pokazao da je Bosna i Hercegovina zemlja uspješnih pojedinaca koji uspjeh, isključivo, crpe iz vlastitog znanja i profesionalne volje i snage.

Hvala Jasmila Žbanić!

Almasa Hadžić / politicki.ba

Komentari