Pažljivo sam poslušao obraćanje Bakira Izetbegovića povodom godišnjice AŽ SDA i ponovo se nameće isti zaključak: kada nestane rezultata, kada nema odgovora na korupciju, siromaštvo, odlazak ljudi i zarobljene institucije, tada počinje izmišljanje narativa o izdaji, prodaji i udruživanju svih protiv njega. To nije snaga ni vizija, nego odbrana političkog modela koji se raspada pred očima javnosti.
Suština nije u tome da se neko navodno udružio protiv Bakira Izetbegovića, nego da su se građani i veliki dio političke scene zasitili politike koja godinama nudi emociju umjesto rezultata, strah umjesto razvoja i mitove umjesto odgovornosti.
Zato danas gledamo političku realnost u kojoj se oko ideje promjene okuplja gotovo cijeli jedan blok stranaka, dok SDA ostaje potpuno napuštena i usamljena.
Podrška Denisu Bećiroviću od 14 političkih stranaka jasno pokazuje gdje se danas okuplja širi probosanski politički kapacitet.
To je i najvažnija politička činjenica: skoro niko više ne želi graditi ozbiljan zajednički projekat sa SDA, jer je ta stranka godinama pokazivala da joj partneri trebaju samo dok služe, a nakon toga ostaju politički iscrpljeni i potrošeni. Zato Bakir ne može okupiti širi front, nego javnosti pokušava prodati priču da je problem u svima drugima, a zapravo je problem u politici koju vodi.
Posebno je simptomatično što ni stranke koje su godinama važile za najvjernije saputnike SDA više ne nastupaju kao jedinstven blok s njom. Ni DF ni SBiH nisu stale iza zajedničkog projekta sa SDA, nego su krenule svaka svojim putem, sa vlastitim kandidaturama i računima. To samo potvrđuje da ni u tom krugu više nema stvarnog povjerenja, snage ni jedinstva koje Bakir pokušava prikazati.
Zato je danas jasno da se ne raspada nikakav front protiv SDA, nego iluzija da je SDA još politički centar oko kojeg se svi moraju okupljati. Ljudi su umorni od starih kadrova, starih poruka i starih ucjena. Umorni su od politike koja stalno priziva patriotizam, odbranu, rat i izdaju, a iza kulisa ostavlja korupciju, tajkune, krađu, partijsko zapošljavanje i okupirane institucije.
Tuzlanski kanton je najbolja slika takvog modela vlasti. Ovdje se jasno vidi gdje SDA ima potpunu i apsolutnu vlast kako izgleda taj sistem u kojem ne funkcionišu pravda, red, stručnost, odgovornost i jednake šanse za svakog čovjeka, ali zato funkcioniše stranačka kontrola, upravljanje javnim novcem po političkom interesu, upravljanje resursima i zapošljavanje po podobnosti.
Najveća opasnost takve politike jeste što se stalno zaklanja iza velikih nacionalnih tema. U javnosti se priča o patriotizmu, odbrani, ratu i istorijskim prijetnjama, dok se istovremeno razaraju sistem, javni interes i povjerenje u državu. Patriotizam nije parola iza koje će se sakriti korupcija.
Patriotizam nije stranačka knjižica ni zapošljavanje podobnih. Patriotizam je uređena država, pošten konkurs, depolitizovana institucija i zakon jednak za sve.
Zato su providni pokušaji da se svaka politička promjena predstavi kao izdaja. Nije izdaja kada građani više neće da trpe korupciju. Nije izdaja kada ljudi odbijaju da im se sudbina kroji kroz ucjene i strah. Nije izdaja ni kada političke partije odbiju da budu privjesak jedne istrošene politike.
Najveća ironija jeste u tome što upravo oni koji su godinama imali vlast danas pokušavaju ubijediti građane da su žrtve nepravde i zavjere. A istina je jednostavna: ljudi su umorni od istih lica, istih poruka i istih izgovora. Umorni su od onih koji pričaju o narodu, a iza sebe ostavljaju interesne mreže, privilegovane tajkune i prazne institucije.
Poraz Viktora Orbana u Mađarskoj pokazao je da ni dugogodišnja propaganda, ni nacionalistička retorika, ni stalno prizivanje neprijatelja ne mogu vječno skrivati korupciju, stagnaciju i zarobljavanje države. U tome se vidi jasna paralela i sa Bakirom Izetbegovićem, i sa Miloradom Dodikom, i sa svim politikama koje opstaju na podjelama i strahu, dok u pozadini cvjetaju privatni interesi i pljačka javnih resursa.
Vrijeme takvih politika prolazi. Ljudi više ne traže političare koji će ih plašiti, nego one koji će urediti sistem. Ne traže lažne zaštitnike naroda, nego odgovorne ljude koji će graditi državu jednakih šansi, vladavine prava i depolitizovanih institucija. Zato danas nije pitanje ko se protiv koga udružio. Pitanje je ko je doveo do toga da gotovo svi traže alternativu. A odgovor na to pitanje građani odavno znaju.
Samir imamović
