Već mjesecima je česma u muškoj avliji kuće Hadžišabanovića na Kovačima bila suha. Ratno je vrijeme i u cijeloj sarajevskoj čaršiji pijaća se voda mogla zahvatiti samo na dva mjesta: s jednog tanjeg u prisoja i drugog debljeg i hladnijeg mlaza izvora u osoja strani sarajevske čaršije. Oba vidljiva kao na dlanu. I nijedan blizu kuće čija je bašča, natkriljena ženskim hajatom i zaklonjena zidom muške i ženske avlije, svehla poput čehre u ostarjele cure.
Vrijeme je trpnje.
Čim bi stao uz sipljivu avlijsku pipu, a prije nego počne abdestiti, Ekrem-efendija bi prvo prstima dotakao ibrik spušten u kameno korito česme. Ako je hladnjikav, učenik mu je Arif i ovaj put svježu vodu donio otud sa bistričkog osoja-izvora što se vidi sa doksata kuće kada na njeg gledaš u liniji sa džamijskom munarom. Tako, umjesto vode iz presahle mahalske Bijele česme, iz starinskog bakrenog suda bila je vrelina Arifovog poštovanja prema svom nadaleko čuvenom učitelju kaligrafije.
Kažu, Ekrem-efendi je na ovaj naš svijet došao na pomalo neuobičajen način:nakon samo sedam mjeseci zrijenja ispod majčinog srca, umotan u košuljicu, izašao je na dunjaluk da pogleda majku u oči.
Tog prvoseptembarskog dana 1925. godine u Vitini blizu Ljubuškog, pojavilo se biće kojeg je čekalo ime Ekrem, što znači najugledniji. Samo što je zaplakalo, dijete je odmah prstićima lijeve ruke
dotaklo svoj desni obraz i od tada navada da sve prvo prstima svojim opipa.
Kasnije mu je, osim u svjetovnom školovanju, sve bilo zdesna nalijevo:desno mu uho slušalo što lijevo prečuje, a još u dječaštvu, od predanog mektebskog učenja, desna mu zjenica malo više zaplovila prema lijevoj. Već u pubertetu, lijevo mu je rame, kao otežali tas na vagi, vidljivo preteglo od desnog ramena.
Od švapske ratne huke, a potom služenja u nasljednici partizanske vojske, žuč mu prskala srčane zaliske, a desno plućno krilo sušica probušila. Za sinijom il’ stolom, desnom je rukom unosio kašiku, a lijevom stranom usta žvakao hranu.
Dok bi uznesen aškom hodio ispod mladog mjeseca, desna bi mu noga pravila duži iskorak i vazda za mjeru stopala preticala lijevu nogu. Udisao je na desnu, a nos ispuhivao na lijevu nozdrvu.
Kao intuitivna i brižna osoba radio je i razmišljao pod dominacijom desne strane mozga koja je upravljala lijevom stranom njegovog tijela.
Pokrivalo za glavu, kapu bjelicu koju je skidao samo za vrijeme noćnog počinka, nosio je na svom tjemenu blago zakrenutu na lijevo i u džamiji, i na faklutetu, i u Institutu islamskih nauka, i na sokaku, obavezno tokom sunet događanja i na dženazama.
Nakon četiri decenije mira, opet je ljudska pogan svojom pomamom stvorila ratnu huku.
Almasa Hadžišabanović, jedina nasljednica stambene graditeljske cjeline proglašene nacionalnim spomenikom, sklonila se sa svojim Ahmedom Bajraktarevićem u halvat odaju kuće Hadžišabanovića iz Očaktanum sokaka na sarajevskim Kovačima, a sve druge odaje ustupila je ef. Ekremu i filmadžijama koji su se odlučili da u sred ratnih strahota snimaju dokumentarni film o njemu-kaligrafu Ekremu.
Nakon što bi klanjao na doksatu kuće-bivšem ženskom čardaku, Ekrem ef. Kovač bi sjeo za rezbaren sto od trešnjevog drveta na kojemu je stajao uredno posložen pribor za pisanje. Umočio bi pero u tintu il’ tanjirić s rastopljenim zlatom i s bismilom započeo tvoriti levhe, zdesna nalijevo, po drvetu, papiru il’ svili ispisivati sure i Kur’anske ajete, knjige…
Filmska kamera je bilježila sačuvane radove izložene na zidu kojima se ef. Ekrem autorski svrstao među nadaleko najbolje kaligrafe islamske umjetnosti.
Kako je molio i disao, tako je kaligraf Ekrem pisao. Svojevremeno je u istanbulskoj Plavoj džamiji ispravio nečiju kaligrafsku grešku, a koju desetljećima niko do njega nije primijetio na lampi koja se nalazila ublizu desno od mihraba.
Helem nejse, dok je Ekrem-efendi, već obolio, ali smiren i koncentrisan, pred filmskom kamerom koja snima, svog učenika Arifa podučavao kaligrafskom ispisivanju harfova, po bašči, te muškoj i ženskoj avliji kao da su se razigrale sjene bogatog trgovca Mustafe, partizanke Azre, Hamdibega, pekara Hame, Joze, Zore, Jevrejke Lune, Zije, Lorenca i drugih likovi iz filmova “Azra” i “Miris dunja” Mirze Idrizovića, Zlate Kurt i Zuke Džumhura.
Da bi sve podsjetili na to kako je opet ratna (1993.) godina, pojavili su se i Valter, Zis, Šindler, urar Kemo svi likovi filma “Valter brani Sarajevo” Hajrudina Šibe Krvavca, još jednog sarajevsko-partizanskog antologijskog filma čije su mnoge scene snimane na minderlucima i perzijskom tepihu s motivom kraljice od Sabe u kući bivšeg bogatog trgovca i vlasnika pilane Hadžišabanovića.
Dok je junak filma Ekrem, ostavši dobrovoljno, bolovao u svom Sarajevu, film o njemu i njegovom kaligrafskom umijeću se otisnuo u svijet, čak i tamo gdje nisu ni čuli za njega, a ni vidjeli njegove radove.
Jednog martovskog dana 1996. godine, uzdignute ruke hiljada građana Sarajeva s poštovanjem i dugom prenijele su tabut sa derviškom kapom bjelicom do harema sarajevske Sarač Ismailove džamije i nakšibendijske tekije gdje je i ukopan kaligraf Ekrem ef. Kovač.
Kažu, baš je tog dana potekla voda iz Bijele česme na Kovačima što presahnu prvog dana rata. Još kažu, prve kapi su joj bile u obliku kaligrafski ispisanih harfova i poput suza od biljura su padale na bijelu kamenu levhu u obliku korita bijele česme.
P.S.
Napisano u znak znak sjećanja na kaligrafa prof. rahm. Ešrefa ef. Kovačevića o kojemu sam za BHTV ratne 1993. snimio i režirao dokumentarni film SARAJEVO ZDESNA NALIJEVO sa kojeg objavljujem priloženu fotografiju.
