Aktuelno

Sjećanje: Godina 1992., 15. maj, poslijepodne…

…Skoro je mjesec dana kako smo se, nakon bijega pred Arkanovim i JNA zločincima i lokalnim ubicama iz Zvornika, skrasili u Tuzli. Malo koga u ovom gradu poznajemo.

JNA rezervisti poput podivljale bande smješteni su u kasarni „Husinska buna“. Čini mi se, obični građani to i ne shvataju ozbiljno. Ja shvatam. Stižu vijesti da je prodiranje neprijatelja prema Tuzli, preko Sapne, hrabro zaustavljeno 10. maja u Zaseoku , kada su pale i prve žrtve odbrane, među kojima i Tuzlak Senad Mehdin Hodžić – Crni labud.

Inače, od 8. aprila, svakodnevno, stižu vijesti o ubistvima naših prijatelja, komšija, rođaka u Zvorniku, odvođenju u logore, silovanju.. Većina nas koji smo se u Zvorniku poznavali, tek kao prolaznici, komšije, sada smo postali jedni drugima svakodnevno društvo. Lutamo Tuzlom,pokušavajući se organizirati, pomoći braniocima u Sapni, Teočaku.

Zahvaljujući nekolicini Tuzlaka, prije svih profesoru Salihu Kulenoviću, fra Petru Matanoviću, Adil ef.Pezeroviću… organiziramo neznatnu, ali vrijednu pomoć u hrani, lijekovima koja odlazi u Teočak i Sapnu… Sudija rahmetli Hazim Hadžimehmedović za dva dana registruje nam udruženje izbjeglica. Napokon, imamo kakav, takav pečat. Iako malo koga znamo, ipak, Tuzla nam je na raspolaganju.

Osvanuo je 15. maj. Nas nekoliko međusobno provjeravamo informacije šta znamo o dogovoru po kome JNA u popodnevnim satima treba napustiti kasarnu. Malo je informacija, ali dovoljno za osjećaj neke čudne nelagode.

Slutimo najgore, ali se ponašamo kao da se ništa ne događa. Oko tri sata poslijepodne, u podrumskom dijelu u hotelu „Bristol“ imamo sastanak na kome trebamo osnovati tijelo zvano TO Zvornik u izbjeglištvu. Kako, na osnovu kog akta, pojma nemam, ali svi znamo da ne možemo sjediti skrštenih ruku, moramo nešto raditi.. Čini mi se, bilo nas je deset, petnaest, ne sjećam se više. Izet, Šemso, Hasan, Alija, Haso, Hasib… Izet je stari političar, zna on kako to ide. Dnevni red jednoglasno usvojen, kao i prijedlog aktivnosti, postavljen prvi čovjek TO…. Zadovoljni… Svako je dobio zaduženje… Odjednom gruhnu, svi krenusmo vani.

-Ne izlazite, čujete li, napad je počeo – govori nam konobar…

Dakle, napad je počeo. Već smo sličan u Zvorniku preživjeli, ne plašimo se… Pješke idemo prema zgradi MUP-a. Gori Tuzla, čuju se detonacije… Pred MUP-om vidim Džindu, upozorava nas da se sklonimo… Jok. Tek sad shvatam kakve smo budale bili.

Negdje blizu stare zgrade opštine trči izbezumljena žena , poznala jednog iz naše grupe, vrišti „zašto Tuzlu, šta vam je Tuzla skrivila“, a on je smirujućim glasom podsjeti kako mu je, nakon što je izbjegao iz Zvornika, ponosno rekla „mi u Tuzli fino živimo sa svima, nas neće“… E , moja gospođo, hoće, kako neće, veli joj on, samo je bilo pitanje dana kad će krenuti…

Nastavljamo pješke prema Slatinu – jedni odoše prema Mejdanu, drugi prema Domu zdravlja… Ja prema Šićkom Brodu. Tamo sam u kući suprugove tetke živjela od progona iz Zvornika. Negdje oko stadiona Tušanj, zaustavi me policija. Ne može dalje, vele. Nemam gdje , moram, objašnjavam im ….

-Čujete li vi da gađaju Termoelektranu- govori mi policajac već pomalo bijesan na moju tvrdoglavost….. Vraćam se nazad.

Imam rodicu Mevlidu na Slatini, odoh njoj. U neboderu u kome je živjela opći metež. Naredba je da se ide u podrum.. Bio je to moj prvi, ali i posljednji silazak u podrum u toku agresije.

FS-3 vrši direktan prenos napada… Tuzlanski heroji, prije svih pripadnici MUP-a nadljudskim snagama sprečavaju zauzimanje Tuzle. A bili su krenuli..

U neka doba noći, izlazimo iz podruma i vraćamo se u rodicin stan. Niko ne spava. Ujutro me pokosi vijest da je u toku napada poginuo brat Armele iz MUP-a, kao i još neki tuzlanski mladići. Teško mi je. Teško mi je i zbog pogibije nedužne djece koji su u Tuzli bili na odsluženju vojnog roka i koje je prilikom izlaska kolone JNA iz kasarne njihova komanda smjestila na kamione pune oružja. Bože, kakva li je savjest tih monstruma.

Tuzla je odbranjena. Hvala svima koji su 15. maja 1992. godine spriječili zločin, kakav se samo mjesec dana ranije dogodio u Bijeljini, Zvorniku, Brčkom, Vlasenici, Bratuncu… Zločinci su i Tuzli bili namjenili istu sudbinu, samo u svoje namjere nisu ukalkulisali mudrost i hrabrost onih koji su im se suprostavili.

U Šićki Brod sam stigla sutradan poslijepodne. Tuzlu su gađali poslije danima, mjesecima, ali je nisu mogli ubiti. Nedaj Bože da su uspjeli.

Neka je rahmet i slava svim poginulim braniocima ovoga grada. Nikad ne smijemo zaboraviti datume kakav je 15. maj. Ako zaboravimo, ponovit će nam se.

Almasa Hadžić

Komentari