Aktuelno

Sjećanje na hafiza Abdulaha ef. Budimliju

U svojih osamdesetpet godina života, hafiz Abdulah ef.Budimlija, kaže, proživio je i sretnih i manje sretnih bajrama, ali, bez obzira kako ih je pamtio, bajrami su za njega oduvijek, veli , bili posebna radost.

Nije sramota priznati, ali se čovjek, kako stari, kaže, sve više raduje bajramu, posebno, ako je još i zdrav.

-Ma nisam zdrav, ali, opet, jesam. Hvala Bogu i na tome, zdrav sam toliko da mogu postiti i ibadete obavljati. Da mogu Kur’an učiti, knjige i novine čitati, sjediti sa ljudima koji mi dođu na muhabet, da mogu do džamije otići. Pa zar to u ovim godinama nije nagrada. Dočekao sam da u Foči ljetos otvorim obnovljenu džamiju, pa zar čovjek ne treba biti zadovoljan- započinje svoju priču hafiz, prisjećajući se jednog od mnogobrojnih bajrama u svom životu i koji ni do danas nije zaboravio.

Bilo je to davne 1938. godine, kada je u rodnoj Foči, samo nekoliko dana uoči ramazanskog bajrama, kao učenik tamošnje medrese, položio hifz, pa sa činom hafiza, kaže došao na Bajram-namaz.

-Ma ne znam ko je bio tada sretniji, ili moji roditelji, ili ja sam. Lijepo odjelo na meni, a još mlad, pa, za to vrijeme, posebno učevan, činilo mi se da cijela Foča u mene gleda. I danas, kad čujem da je neki učenik medrese završio hifz, ja, nekako protrnem od sreće. Hvala Bogu hafiza je svaki dan sve više i za to, osim Bogu, imamo zahvaliti našim medresama i njihovim alimima koji njeguju tradiciju učenje hifza.

Hafiz Abdulah ef.Budimlija, jedan je od onih alima, kojemu nerjetko, tokom godine, a posebno o bajramu na kućna vrata zakucaju nekadašnji njegovi učenici vjerske obuke,danas ljekari, inžinjeri, profesori, ili oni koje je još prije četrdesetak godina i više, kao bebe držao u naručju nadjevajući im ime. Pamte ga i posjećuju, posebno bijeljinski Bošnjaci, ali i oni iz Tuzle, Sarajeva, Foče itd.

-Nije život ako ti je sve potaman. Izdurao sam dva teška rata. U Drugom svjetskom ratu su mi poklali skoro svu familiju u Foči. Pa u Titino vrijeme me dva puta gonili u zatvor, pa praćenja, prisluškivanja, informativni razgovori…I onda dođe ovaj, u Boga se uzdam, posljednji rat. Još krvaviji i strašniji od onog prije njega…I sve to čovjek izdura, ali, ponekad se ražalostim, kad vidim da iz tih iskustava, iz tog konstantnog duranja, Bošnjaci kao da ništa nisu naučili.

Hafiza Budimliju, istorija pamti kao imama koji je 1941.godine, dok su u Foči klane njegove sestre i njihova još nerođena djeca, on, sa još sedamdesetak najuglednijih bijeljinskih Bošnjaka, potpisso Rezoluciju za spas Srba i Jevreja od sile NDH-aove vlasti.

-I opet bih isto to uradio. Moja vjera mi to nalaže. Pa zar čovjek koji je opredjeljen da slijedi Božiju riječ i uputu nije obavezan da to radi!? Jeste. Nažalost, posljednji rat je pokazao da je sve manje odvažnih i istinoljubivih ljudi, ljudi od stida i bogobojaznosti. Najugledniji Bijeljinci stavili su tada svoj potpis na Rezoluciu kojom su tražili spas za svoje komšije Srbe i Jevreje, a, eto, dočekali su da njihove potomke , u posljednjoj agresiji, na pravdi Boga, ubijaju sinovi i unuci onih koje su ovi spašavali. Kad bi ljudi bar malo držali do Božije riječi, svijet bi bio daleko sretniji.

Hafiz Abdulah ef.-Budimlija, Bajram uoči kojeg smo ga posjetili, dočekivao je s posebnom radošću. Završio je višegodišnji posao ručnog prepisivanja Kurana i već ga pripremio za štampu. S posebnim zadovoljstvom pokazao nam je nove levhe koje su njegove staračke ruke, godinama, besprijekorno ispipisivale. Mnoge obnovljene džamije u Podrinju danas krase tarihi ispisani hafizovom rukom.

Često bi, kroz njegov karakteristični smješak znao kazati “djeco moja vježbajte mozak”. A vježbanje je učenje, čitanje, govorio bi.

Hafiz Abdulah.ef.Budimlija na bolji svijet preselio je u julu 2009. godine.

Almasa Hadžić

Komentari