Ako politički angažovane osobe ne mogu decidno progovoriti o anomalijama u sopstvenim strankama, a da se ne plađe eventualne odmazde otuđenih centri moći, šta onda očekivati od medija.
Nedavno je obilježen Dan slobodne medija, koji su s manjom slobodom nego 1992. godine, odnosno u uslovima ratnog stanja kada je i djelovao prijeki sud.
Sada smo k'o biva u demokratskom vremenu, nema prijekih sudova, ali ima “sudija” i “izvršioca” koji svakodnevno vrebaju sve svoje neistomišljenike.
Zato kada vas neko pita ko vlada u TK, ne sada već i prije 15, i prije 10, i prije 5 godina, a i sada, slobodno odgovorite – STRAHOVLADA.
Jer kada bi novinari napisali sve ono što znaju ko zna kako bi završili. Zato priče o slobodi medija padaju u vodu, a sazrelo je vrijeme da novinari, pa bili oni iz TK, pošalju pisma OSCE-u, OHR-u, ambasadama Sjedinjenih američkih država i Velike Britanije.
Pored toga što su primanja novinara minorna u odnosnu na druge profesije, pored toga što najčešće nisu osigurani, novinari su suočeni sa indirektnim prijetnjama, odnosno autocenzurom. Vrijedi li fasovati zbog nekoliko stotina maraka i boriti se za ideale za koje, neko reče, ginu budale.
Mediji su veoma važan faktor u demokratizaciji društva i euroatlanskom putu BiH. No, novinari su najugroženiji radnici u BiH po više osnova.
Zbog toga ne čudi što vrijedni, pošteni, čestiti… novinarski profesionalci bježe glavom od obzira od novinarskog posla. Zato plivaju primitivci koji su pokupili vlast, korov nikne di god stigne, svaka njima čast… Krivi ste vi!
TIA
