Tuzlanska informativna agencija Tuzlanska informativna agencija
Dvanaest mališana sa svojim roditeljima još uvijek je, kako to oni kažu, u ‘štrajku’. Oni odlučno odbijanju nastavu u četvororazrednoj školi u ovom mjestu, u kojoj se negira njihov materiji bosanski jezik.
Jučer sam bio tamo. Otišao sam da im kažem da nisu sami. Da nisu sirotinja kojoj treba sadaka, iako kod njih dvanaest, zaposlena je samo jedna majka. Ostali roditelji/ povratnici, žive, svjesni da nikada neće dobiti posao u administrativnoj konstrukciji entiteta, utemeljenoj na zločinu, na genocidu i stalnom sijanju straha. Tamo te neće zaposliti oni koji su te pokušali zaklati, niti njihovi sinovi. A sinovi tvoga naroda, imaju preča posla u Sarajevu, Tuzli, Tešnju..
Pogledajte fotografiju! Koliko je samo u ovom selu ubijenih civila, potom bačenih u ovdašnje masovne grobnice.
Znate li da Bošnjaci u ovom entitetu ne smiju na spomen ploči napisati ko je pobio njihove najmilije. Jer vlast to ne dopušta!!! Jer se boje da će večeras pokucati na njihova vrata oni koji su to već činili, a danas se hvale: sa Bara se niko ne vraća, a iz Haga se vrati!!!
Vidio sam jučer, po ko zna koji put, da su:
Ovih dvanaest djevojčica i dječaka ‘teži’ od čitave armije haustor-facebook generacije mudrozana, koji se zajedno sa svojim političkim idolima ili političkim protivnicima, guše već dvije i pol decenije u smogu vlastitih promašaja, djelovanja bez vizije, na ograničenom prostoru, obično između dvije gradske kapije, ili dva interesna punkta. Njima nisu važni životi na Drini! Njima nisu uopće važni naši životi. Oni isključivo u vlastitoj ljestvici napredovanja, karijeri i bankovnim računima, vide svoje rezultate.
Jučer sam vidio sebe poraženog. Vjerovao sam da će ljudi kroz sistem djelovati i dugorčno rješavati probleme. Nažalost, naša nacionalna vizija zasniva se još uvijek na sadaki, na frezi i nedodirljivosti mikro/makro vladara, koji budžetskim parama kupuju svoju moć, a sahranjuju našu hrabrost, dostojanstvo, ponos…
Vidio sam jučer, u kratkom boravku sa djecom i roditeljima u Liplju, da je bošnjačka inteligencija prodala svoju čast i sakrila se iza vlastite laži, kojom se želi opravdati. Iza teze: ‘Ništa ne možemo učiniti’!
Pa sklonite se ako ne možete!!!
Kada Bošnjaci budu imali vladare, vođe na makro i mikro planu, koji imaju hrabrosti da se bore za svoj narod i domovinu, a uporedo s tim da budu milostivi prema svome narodu, a da imaju poštovanje i dostojanstven odnos spram drugih naroda, onda možemo graditi viziju budućnosti. Sada smo u tijesnom ćorsokaku i nema nam izlaza.
Nama vladaju najgori sinovi ovoga naroda. A od njih su valjda samo gori oni koji očekuju da iz istih razloga, iz kojih ovi ne daju vlast, ovi novi je preuzmu. Sahranili smo sve, zarad talova. Prodali čast, prodali državu, prodali svoju budućnost. I, nažalost, naša svijest ne može preskočiti tu letvicu, najniže svjesnosti o državi i narodu/ naciji. Mi vidimo sitni interes, stranačku borbu, ne podnosimo nikoga ko nije iz našega tabora.
Nismo sposobni da vidimo tu nepodnošljivu lakoću vlastitog nestajanja.
Put kojim idemo brzo nas vodi u nestajanje, a ako želimo da to zaustavimo, moramo tražiti nove puteve. Ovaj vodi u sunovrat.
Jučer me u Liplju obuzeo strah. Pomislio sam: ako ovako nastavimo, vrijeme koje dolazi, donijet će i ljude koji će se pitati, kako se desilo da Bosna bude uništena; kako se desilo da jedan narod, kakav su Bošnjaci, nestane. Onda kažem sebi: Mehmede, ti ćeš biti odgovoran! Bit će odgovorna naša generacija. Ali tada neće biti važno ko je bio kriv, kao što nije važno sada ko je kriv što su nestali Mauri!
U ovom trenutku samo slijepcu nije sve jasno.
Narod koji je dopustio da oni koji su počinili genocid, samo 25 godina poslije upravljaju tim narodom, životima i budućnošću, neskriveno čineći sve da bi taj narod shvatio da je nedaleko period novoga klanja i etničkog čišćenja, teško će opstati. Bošnjaci moraju shvatiti da su ponovno prepušteni istočnim i zapadnim susjedima. Da je vjernost prijatelja iz daleka upitna. A da su nam ruke opet nejake.
Imali smo period od tri decenije da učvrstimo državu, da je ojačamo, ali smo je mi nažalost prodali. Teritoriju Bosne i Hercegovine naše vođe ne vide kao svetu zemlju, već kao matematički raspored glasova, koji ih ostavljaju na tronu. A onaj ko svetom ne vidi ovu zemlju, svaku njenu stopu, treba ga zauvijek i što prije pomesti iz fotelje, ma ko da on bio. Ako su zaboravili prve lekcije iz mejtefa: Farz je braniti domovinu; svetost domovine je u potocima krvi šehida – onda ih treba skloniti sa pozicija odakle se vaazi.
Bog im platio što su nas izdali!
Jučer sam čuo od jedne majke u Liplju, koja nema škole, ni radno mjesto, niti dovoljno novaca da osigura sebi najosnovnije potrebe za život:
“Danas su nam promijenili ime jezika, iz bosanskog u bošnjački. Sutra će nas tjerati da, ako želimo ovdje živjeti, promijenimo i imena, svojoj djeci i sebi. Zato im ne smijemo dopustiti ovaj zločin nad našom budućnosti!”
Ova majka je veći vizionar od većine bošnjačkih političara, javnih službenika, profesora, ljekara, novinara, pravnih eksperata… Jer ona govori iz srca, voleći svoje dijete i svoju zemlju. Većina spomenutih nema hrabrosti, niti su milostivi, o srcu da ne govorimo. A pri tome, u Bošnjaka su, hiljade sposobnih osuđeni da propadaju ili da zauvijek odlaze. Slovenci zadnjih godina dolaze u neke krajeve Bosne i biraju najuspješniju djecu u školama. Prate ih i stipendiraju. A potom odvode. Na sreću i bol roditelja. I niko ništa ne poduzima.
Svi nešto kukaju: političari – ograničeni su Ustavom i zakonima; profesori i nastavnici još glasno ne izgovaraju ime vlastitog jezika – u strahu; još uvijek ne vodimo djecu iz škola da vide Potočare – roditelji zabrinuti da se djeca ne uznemire, a nisu uznemireni roditelji kada ta ista djeca, koju godinu kasnije, zauvijek odlaze, uvjereni da je jedini razlog odlaska činjenica da nemaju prosječnu plaću 1.500 eura. A nisu vidjeli Potočare! Kukaju poduzetnici: uložili bi oni u RS (kako tepaju ovom genocidnom čudovištu), ali ako im ko da novac. A onda im daju, jarani ili pak jarana jarani, poduzetnici ulože, malo budu, da se zaboravi i odu. Toplije je u Sarajevu. Bliže vatri. Ali, ova vatra nije vječna. To malo kvari ovu idilu koju žive bošnjački prvaci i njihovi hranitelji, čuvari, glasači, svih boja i opredjeljenja. Prvaci naroda u nestajanju. Zemlje u nestajanju. Da li smo svjesni toga? Narod koji je zabranio u vlastitim udžbenicima historije izučavanje genocida, ne zaslužuje da postoji!
Halal nam vjera. Baš se umijemo brinuti o zemlji datoj nam na emanet i u amanet!
Meša Pargan