Bijeljina nije bila nikakvo poprište međunacionalnog sukoba niti ravnopravnih borbi, kako to decenijama pokušava plasirati velikosrpski revizionizam, već hladnokrvna, unaprijed isplanirana egzekucija civila i generalna proba agresije na Bosnu i Hercegovinu. O tome s hirurškom preciznošću i gorčinom preživjelog svjedoka govori doajen bh. novinarstva i publicista Jusuf Trbić, čovjek koji je u proljeće 1992. gledao smrti u oči pod čizmama Arkanove garde.
„MISLILI SMO DA JE ZA RAT POTREBNO DVOJE: BILA JE TO ZABLUDA KOJU SMO PLATILI KRVLJU“
Tragedija Bošnjaka u Bijeljini započela je naivnim uvjerenjem da rata neće biti ukoliko sami ne posegnu za oružjem.
„Tragedija Bošnjaka je bila u tome što smo svi mislili da je za rat potrebno dvoje, a tako su nas ubjeđivali i naši političari. Ispostavilo se da to nije tačno. Do 31. marta svi Bošnjaci na važnim pozicijama u Bijeljini već su bili protjerani s posla, a radnicima zabranjen ulazak u preduzeća. Cijelo srpsko stanovništvo po selima bilo je naoružano do zuba oružjem bivše JNA. Svaka mjesna zajednica imala je krizni štab, podignuta je Teritorijalna odbrana, ojačana rezervna policija, a trupe JNA povučene iz Slovenije i Hrvatske raspoređene oko Bijeljine, Tuzle i na Majevici. Sve je bilo spremno za rat protiv nenaoružanih civila.“
Trbić posebno apostrofira ulogu medijske pripreme klanice i novinara-huškača poput Pere Simića, tadašnjeg direktora Radio Bijeljine, povlačeći paralelu s nirnberškim procesom protiv nacističkog propagandiste Juliusa Streichera:
„Nisu zločinci samo oni koji su direktno povlačili oroz. Pero Simić je pisao tekstove za beogradsku ‘Politiku’ od kojih se okreće stomak, a u lokalnim novinama fabrikovao priče o mudžahedinima i snajperistima s munara. Za Atik džamiju, koja se nalazila u strogom centru, na 50 metara od štaba i 100 metara od zgrade Opštine, pisao je da je ‘legitimna meta jer su muslimani u njoj držali oružje’! Te monstruozne laži završile su i u Haškom tribunalu, gdje je čak i Milošević tvrdio da su muslimani imali bunker u parku i kamp ‘Zelenih beretki’ kod motela Obrijež – što je besmislica ravna tvrdnji da je Al-Kaida imala kamp ispred Bijele kuće!“
ARREST KOD ARKANA I BROJ 99 KOJI JE ZNAČIO ŽIVOT
Krunski dokaz o karakteru „borbi“ u gradu u kojem su Bošnjaci činili tri četvrtine gradskog stanovništva bio je spisak samog Kriznog štaba SDS-a, na čelu s Ljubišom Savićem Mauzerom: na njemu se nalazilo 40 ubijenih – i svi do jednog bili su civili, žene, djeca i starci!
„Kakva je to odbrana grada u kojoj nema niti jedne vojne žrtve ni na jednoj strani, već stradaju isključivo civili koje ubijaju uvozni dželati? Arkan nije bio nikakav dobrovoljac, njegova garda bila je jedinica Specijalne policije Srbije, a on je imao čin i odriješene ruke. Kada je general Praščević došao u Bijeljinu, salutirao je Arkanu! Zna se ko kome u vojsci salutira. Kada su mene priveli, Arkan je sjedio s nogama na stolu, ležerno, kao u američkim filmovima. Kad su me poveli, naredio je policajcima riječima: ‘Ovdje 99’. Tek ispred bolnice, kada su lokalni krvnici repetirali puške da me preuzmu i likvidiraju, policajac je podviknuo: ‘Ovo je naredba 99, čovjek je u redu’. To mi je spasilo glavu.“
Svjedočeći o razmjerama pokolja na bijeljinskim ulicama, Trbić podsjeća na detalje koji lede krv:
-
Na raskršću kod Trbićeve kuće: Ubijeno je 18 civila, među njima žene, djeca i starica od 80 godina.
-
U kući Bišanovića: Ubijena majka Bisera, njene dvije kćerke, unuk od 16 godina na ulici, te stanarka Srpkinja koju su izrešetali kroz vrata kupatila.
-
Ispred kuće mesara Redžepa Šabanovića: Fotografija Rona Haviva ovjekovječila je scenu u kojoj beogradski DJ Max (Srđan Golubović) čizmom šutira u glavu mrtvu Tifu Šabanović, dok u dvorištu leži njen ubijeni sin pokriven jaknom.
ETNIČKO ČIŠĆENJE, LOGOR BATKOVIĆ I POKOLJ NA OBALI DRINE
Progon i ubistva nisu stali u aprilu 1992, već su planski provođeni tokom cijelog rata. Trbić podsjeća na zloglasni logor Batković – logor kroz koji je prošlo više od 4.000 ljudi, a preko 80 ubijeno.
„Za Batković su u montiranim procesima osuđena samo trojica, među kojima i zloglasni sadista Gligor Begović, dok su upravnici, komandanti i nalogodavci proglašeni nevinim! Ispalo je da je Batković bio odmaralište gdje su Bošnjaci dobrovoljno došli iza bodljikave žice, pa im sudovi danas još traže da plate sudske troškove za taj ‘pansion’!“
Posebno poglavlje užasa predstavlja likvidacija 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić na obali Drine u Balatunu, u septembru 1992. godine, koju je izvela specijalna jedinica „Pahuljice“:
„Kada je tog ljeta zastalo dobrovoljno iseljavanje, odlučili su pobiti najnevinije. Djecu, žene, starce. Jedno dijete je ostalo spavati pod jorganom, a ubica se vratio po njega u sobu, uzeo ga u naručje i ponio ga pravo pod nož na obalu Drine! Izvodili su ih iz kamiona dvoje po dvoje i pucali im u potiljak. U toj grupi ubica dobrovoljno se priključio i Goran Sarić, koji je kasnije dogurao do čina generala policije.“
„JEDINI GRAD NA SVIJETU S ULICOM SRPSKE DOBROVOLJAČKE GARDE“
Za povratak Bošnjaka i današnju stvarnost u Bijeljini, Trbić nema iluzija. Grad je demografski i kulturološki potpuno preoblikovan, a ratni narativ institucionalizovan kroz nazive ulica.
„Bijeljina je jedini grad na svijetu koji ima ulicu nazvanu po organizovanim ubicama – Ulicu Srpske dobrovoljačke garde! To je najduža ulica u gradu, koja se pri tome završava na Trgu Draže Mihailovića. Pored Arkana, ulice imaju i četničke vojvode poput Raje Bančića, koji je 1942. godine potpisao pakt s NDH i ustašama predavao srpski narod za Jasenovac! Sve su to jasne poruke Bošnjacima da im ovdje nije mjesto.“
Zaključujući svoje svjedočenje, Trbić naglašava simboliku čuvene Havivove fotografije:
„Ta fotografija susreta vojničke čizme i glave mrtve žene na trotoaru suština je onoga što se desilo u Bijeljini. Mi smo bili ti mrtvi i oboreni na trotoaru, a oni iznad nas naoružani do zuba. Ta čizma, barem simbolički, udara nas i danas. Bošnjaci su ovdje svedeni na građane trećeg reda koji imaju pravo samo da troše novac i šute u svojoj samoći. Da nije bilo obnove porušenih džamija koje su narod uspravile, ovdje ne bi ostao niko. Ako se ovakav institucionalni i tihi pritisak nastavi, ovaj dio Bosne i Hercegovine vrlo brzo će biti potpuno etnički očišćen.“
E.Sk
