S one osunčane strane livade, koja nekad bijaše bašča, s pogledom u daljine istoka, leže u safove poredani bijeli nišani pobodeni u zemlju. Gledam tu vojsku istih, na oko jednakih, kao jaje jajetu sličnih, humki, a opet različitih. Jer pod svakom od njih, pod tim zemljanim potkrovom leži sve po jedna različita sudbina. To su naši šehitluci. Vide se iz daljine, čim se počneš od Numere naginjati ka Husejnovićima, vidiš u daljini bijelu vojsku čalmi nišanskih.
Tu pod tom zemljom bosanskom pomiješane s njom ljudi su polegnuti. Šehidi su tu naši, teočanski.
Njih stotine, kao vojska u redove poredanih. Stoje ponosito nišani njihovi okrenuti nebesima i vječnosti onog drugog života.
Smjerno stoje na straži, nad glavama im imena na bašlucima stoje. Ime muslimansko, prezime isto tako. Naše. Godina rođenja i godina pogibije.
Kad im se putem uz stepenice penješ u zijaret, osjećaš mir, žal, ponos i tugu, zajedno pod ruku jedno sa drugim. Zastanem svaki put i brojim imena, brojeve, imena očeva, mislim o njima. Fatihu šapnem u ruke, nadajući se da će mi oni s onu stranu, na granici između ova dva svijeta luča svjetlosti biti, da će me pripaziti i u svoje društvo u Džennetu primiti.
Na Dan njihov, Dan šehida, gledam im djecu njihovu, mislim kako im je, šta li osjećaju? Kako je to bez oca rasti? Šta li su sve prošli?
Korim sebe i sve nas što ih nikad možda nismo milim osmjehom dok su mali bili pomilovali, što ih nisamo po glavi zagladili. A trebali smo. Ljudski je to, islamski je to.
Korim sebe i sve nas što ih čvrsto nismo grlili gdje god da smo ih sretali, blagi i pažljivi prema njima bili baš kako prema svojoj djeci smo. A mogli smo.
Gledam ih kako su porasli, lijepi i stameni, hrabri i dostojanstveni, veliki blagi ljudi su postali. Ponosan sam na njih kad su tako dobri i čestiti uzrasli. Baš da se vidi od kakve su hrabre bosanske krvi rođeni, one šehidske, najhrabrije.
I na njihov dan, Dan šehida gledam im braću i sestre, kako suze brišu, sjećajući se onih dječijih odrastanja, nestašluka, smijeha, lijepih i onih manje lijepih porodičnih momenata.
Suze brišu, brišući žal sa lica što bratu svom ne reče sestra da ga najviše haje, voli, kako se voli samo brat.
Što brat bratu ne reče da će mu djecu njegovu čuvati, haljine im krojiti u školu slati, knjige i sveske kupovati, dokle ga bude, dok je duše u njemu. Da se brat ne brine tamo u vječnosti za djecu svoju.
I tu na njihov dan, Dan šehida na ovoj bijeloj livadi pođekoju majku njihovu vidim, kako oči suzne krajem marame brišu i tugu tuguju kakvu samo majke mogu tugovati.
Svaki damar u matere igra od tuge i žalosti za rođenim evladom svojim koje tu pod zelenom travom bosanskom u zemlji bosanskoj polegnu.
Ta majka šehidska je nosila pod srcem. Nosila i rodila. Mlijekom svojim hranila i dušom svojom odgajala. Kako se u dubku stoji učila. U koritu djecu kupala u povoje povijala.
U školu pratila, odjeću čistila i pertle na patikama vezivala. Kosu svilenu na dječijoj glavi češljala, pa u tjeme ljubila.
U mekteb slala sa ilmihalom pod jednom, a sa drvetom pod drugom miškom. Sureta iz Kur’ana na uho blago šaptala, od zlih duhova i šejtana, uroka i urokljivih ljudi djecu čuvala. U postelju s bismiletom puštala.
Da porastu djeca maštala, da u vojsku otprati i onda sljedećeg ljeta da oženi, pa da kuću unučadima okiti.
Tu okraj mezara mati o tom moda, misli i tugom dušu svoju para. Ne može srce nazor da pukne.
I tu na njihov dan, Dan šehida vidim pod bosanskom onom kapom, berom, još nekoliko očeva, lica umornih od bola i tuge za gubitkom sinova svojih.
Ništa babi nije isto bez sinova njegovih, sav mu život propade onog trena kad bez njih ostade. U svojoj tugi babo je dostojanstven, jer Bogu pripada ono što je božije, nama ljudima samo ono što nam On Uzvišeni od života ostavi.
Njemu hvala za svako stanje.
Šućura starina.
I tu na njihov dan, Dan šehida vidim masu obična svijeta koji šehidske mezare zijareti, jer njih osjeća svojim, osjeća dug prema djelu njihovu. I tu se sav taj svekoliki svijet napaja veličinom djela njihovog.
Tu je mahšer svijeta različita, u dovama, sa zahvalom za šehidsku žrtvu. Jer nema veće žrtve od života koji je radi Allaha ugrađen u temelje doma i domovine.
Jer uči nas naš Pejgamber da je samo šehid rob Božiji jedini, koji bi se ponovno vratio na dunja zbog veličine časti pogibanja na Allahovom putu.
Zna to naš obični, dobri bosanski svijet, koji dijeli tugu i ponos svake šehidske porodice, svakog djeteta, brata i sestre, majke i oca.
I ja sam jedan među njima, smrtni, obični čovjek, onaj koji traži da Bosnu zavoli i čuva baš onako kako su to šehidi znali i krvlju, i tijelom i životom vlastitim svojim.
Sinovi bosanski, čuvari Bosne naše, zanavijek vam hvala za svaku žrtvu koju dadoste da bi mi slobodno Bosnom hodili i Bosnu slobodno voljeli i u njoj sretno živjeli.
Neka vaše stanište Džennet bude uz najveće heroje Islama, Poslanike i Božije odabranike.
