Ako nova vlast u Srbiji zaista želi raskinuti s naslijeđem zločina i državnog nacionalizma, prvi ispit ljudskosti čeka je u Tuzli. Taj ispit se zove Novak Đukić. Pravomoćno osuđeni ratni zločinac godinama izbjegava zatvor, dok porodice 71 ubijene osobe na tuzlanskoj Kapiji čekaju pravdu. Nova Srbijo, molim te, vrijeme je da pokažeš koliko vrijediš.
Danas sam u Tuzli. Došao sam na promociju svoje knjige, među ljude koje volim, u grad čija je antifašistička, građanska i ljudska vertikala preživjela ono što mnogi gradovi, države i društva teško mogu pojmiti.
I dok razmišljam o večerašnjem susretu s Tuzlankama i Tuzlacima, jedna mi se misao uporno vraća, jedna obaveza koju osjećam kao čovjek, kao građanin Bosne i Hercegovine i kao neko ko je dovoljno dugo gledao kako se zločinci pretvaraju u ugledne građane, a njihove žrtve u dosadnu statistiku.
Ta misao ima ime i prezime. I titulu. Novak Đukić. Ratni zločinac.
Čovjek pravomoćno osuđen za ratni zločin na tuzlanskoj Kapiji, kada je 25. maja 1995. godine ubijena 71 osoba, uglavnom mladih ljudi, dok je više od 150 ranjeno. Sedamdeset i jedan prekinuti život.
Pokušajte, ako možete, zamisliti sedamdeset i jednu porodicu kojoj je neko zauvijek oduzeo budućnost. Pokušajte zamisliti roditelje koji su toga dana čekali da im se djeca vrate kući. Nekima je dijete tek trebalo završiti školu, nekima upisati fakultet, nekima se zaljubiti, nekima prvi put otputovati bez roditelja. Neka su djeca tek naučila hodati.
Najmlađa žrtva, Sandro Kalesić, imala je dvije godine. Dvije godine, ljudi moji!
I sada zamislite državu u kojoj čovjek osuđen za taj zločin godinama živi na slobodi, dok roditelji ubijenih stare, umiru i odlaze s ovog svijeta čekajući da presuda dobije svoje puno značenje.
Ta država je Srbija.
A upravo ta Srbija, barem prema velikim nadama koje su probudile političke promjene, želi zakoračiti u novo, demokratsko i civilizirano doba.
E pa, draga nova, oslobođena Srbijo, evo ti prilike! Ispravi radikalsko naslijeđe!
Profesore pred vama je ispit koji se polaže pred mrtvom djecom
Prema informacijama koje stižu iz Srbije, univerzitetski profesor Aleksandar Čupić izabran je za predsjednika Narodne skupštine. Čovjek s univerziteta, čovjek koji je, kako se navodi, otac šestero djece, sada dolazi na jednu od najvažnijih državnih funkcija. Ako je nova vlast zaista izraz demokratskog preobražaja Srbije, onda bi njeni prvi koraci morali pokazati da se nešto suštinski promijenilo.
Zato se iz Tuzle obraćam gospodinu Čupiću, ali i svim ljudima koji će predstavljati novu vlast.
Gospodine Čupiću, pred vama je jedan ispit koji se ne polaže na univerzitetu. Za njega nema skripte, nema seminarskog rada, nema profesorskog autoriteta koji će vam pokloniti prolaznu ocjenu.
Pred vama su imena 71 ubijene osobe. Pred vama je tuzlanska Kapija. Pred vama je monstrum na slobodi Novak Đukić.
Kao profesor, razumijete šta znači odgovornost. Kao otac šestero djece, morali biste razumjeti šta znači strah roditelja za vlastito dijete. A kao predstavnik nove Srbije, morali biste razumjeti koliko je strašno da država bude utočište čovjeku osuđenom za ubijanje tuđe djece.
Zato od vas tražim da učinite ono što je Srbija odavno morala učiniti: pokrenite sve zakonske i institucionalne mehanizme kako bi Novak Đukić konačno završio iza rešetaka i kako bi se omogućilo njegovo izručenje Bosni i Hercegovini. Neka nova Srbija prestane štititi staru nepravdu! Jer svaka priča o demokratskoj revoluciji, novom društvu, evropskim vrijednostima i pomirenju ostaje prazna dok osuđeni ratni zločinci slobodno hodaju njenim ulicama.
Šezdeset i više razloga da Srbija prestane biti sigurna kuća ratnih zločinaca
A Đukić je, nažalost, tek jedan od ljudi zbog kojih se Srbija mora ozbiljno suočiti s vlastitom prošlošću.
Prema tvrdnjama zvaničnika Bosne i Hercegovine, u Srbiji se nalazi najmanje 64 osobe optužene za ratne zločine počinjene u našoj zemlji. Druge procjene govore o stotinjak osumnjičenih i optuženih. Brojevi se razlikuju, pravni statusi nisu isti, ali jedna činjenica ostaje porazna: granica između Bosne i Hercegovine i Srbije decenijama je za mnoge bjegunce od pravosuđa bila granica između odgovornosti i sigurnosti.
I zato nova vlast mora otvoriti ovo pitanje.
Želite li evropsku Srbiju? Izvolite. Želite li pravnu državu? Pokažite je. Želite li dobrosusjedske odnose? Počnite od pravde.
Jer teško je govoriti o regionalnom pomirenju dok ljudi osuđeni za ratne zločine izbjegavaju izdržavanje kazni. Teško je graditi povjerenje kada roditelji ubijene djece gledaju kako godine prolaze, a presude ostaju mrtvo slovo na papiru.
Novak Đukić osuđen je na dvadeset godina zatvora. Presuda je pravomoćna. Sud Bosne i Hercegovine vodi ga kao nedostupnog.
Sud BiH
I šta još treba?
Koliko još godina mora proći? Koliko roditelja mora umrijeti? Koliko godišnjica masakra moramo obilježiti da bi se konačno dogodilo ono što nalažu pravo, moral i elementarna ljudska pristojnost? Srbija sada ima priliku pokazati da državljanstvo, političke veze i naslijeđena solidarnost s ratnim komandantima više neće služiti kao zaštita od pravde.
A ako postoje pravne prepreke izručenju, neka ih nova vlast javno objasni i pronađe zakonit način da se presuda izvrši. Jer nemogućnost izručenja ne može biti opravdanje za doživotnu nekažnjivost.
Pruga između Tuzle i Beograda mora proći kroz ljudsku savjest
Posebno me dirnulo otvoreno pismo iz Tuzle upućeno Aleksandru Čupiću. U njemu se govori o povezivanju Tuzle i Beograda željeznicom, o elektrifikaciji pruge, o novim mogućnostima, o budućnosti u kojoj će ljudi slobodno putovati, sarađivati i živjeti. Kako lijepa, kako normalna, kako ljudska ideja! Ali Tuzlaci imaju jedan zahtjev.
Novak Đukić mora u zatvor!
I u toj jednostavnoj rečenici sadržana je sva moralna težina odnosa Srbije prema Bosni i Hercegovini.
Ja želim da vozovi voze između Tuzle i Beograda. Želim da studenti putuju, da se mladi upoznaju, da ljudi sarađuju, da se granice pretvaraju u administrativne formalnosti. Želim da nova generacija u Srbiji odraste bez otrova kojim su prethodne generacije hranjene decenijama.
Ali ne, ne želim da se u tim vozovima vozi zaborav.
Ne želim pomirenje koje od žrtava traži da zašute, a od zločinaca da nastave uživati u slobodi.
I zato je ova molba, ovaj zahtjev, upućen upravo Studentskoj listi i novim vlastima Srbije. Njima koji su obećavali promjenu, koji su se pozivali na dostojanstvo, slobodu, pravdu i odgovornost.
Dragi studenti, profesori, novi političari Srbije, pred vama je prilika da pokažete da se demokratski preobražaj može osjetiti i izvan granica vaše države.
Vaša pobjeda može biti velika za Srbiju. Ali tek će odnos prema susjedima, prema žrtvama i prema naslijeđu devedesetih pokazati koliki je njen civilizacijski domet.
Nova Srbijo, pružite ruku herojskoj Tuzli!
Danas, dok sam u Tuzli, osjećam posebnu odgovornost da ovo napišem.
Zbog ubijenih na Kapiji. Zbog njihovih roditelja. Zbog ljudi koji su tog majskog dana izgubili braću, sestre, prijatelje, djecu, čitave svjetove.
I zbog mladih ljudi u Srbiji kojima iskreno želim da uspiju.
Želim im da naprave državu u kojoj će se ljudi ponositi pravdom, a stidjeti zločina. Državu u kojoj će univerzitetski profesori odgajati generacije koje znaju da je ljudski život svetinja, bez obzira na ime, prezime, vjeru i naciju.
Želim im Srbiju koja će imati hrabrosti pogledati Tuzlu u oči.
Zato vas molim, gospodine Čupiću, zato vas molim, predstavnici Studentske liste i buduće vlasti Srbije: učinite prvi veliki korak. Omogućite da Novak Đukić konačno izdržava kaznu za zločin za koji je osuđen.
Učinite sve što je zakonski moguće da bude izručen Bosni i Hercegovini.
Otvorite pitanje svih osumnjičenih, optuženih i osuđenih za ratne zločine koji u Srbiji izbjegavaju pravosuđe. I pokažite da vaša pobjeda ima ljudski smisao.
Jer znate šta?
U Tuzli ima roditelja kojima nikakva politička promjena neće vratiti dijete. Nikakva presuda neće vratiti mladost na Kapiju. Nikakav voz neće vratiti one koji su 25. maja 1995. posljednji put izašli iz svojih domova.
Ali pravda im može vratiti barem dio dostojanstva koje im se godinama uskraćuje.
A vi, nova Srbijo, imate priliku da budete dio te pravde.
Neka vaše prvo veliko pružanje ruke Bosni i Hercegovini bude ruka koja će omogućiti hapšenje zločinca Novaka Đukića. To je najmanje što dugujete ubijenoj tuzlanskoj mladosti. To je najmanje što dugujete vlastitoj budućnosti. I neka vam to bude prvi veliki civilizacijski ispit.
Jer 71 ubijeni život na Kapiji čeka pravdu već više od tri decenije. Nova Srbijo, nemoj čekati ubijena djcea to nisu zaslužila!
Dragan Bursać / Plenum.ba






