Nesim Tahirović, umjetnik svjetskog dana, otišao je danas zauvijek. Porodica ga je ispratila na vječni počinak baš onako kako je zahtijevao.
Bez govora, komemoracija, žalopojki… Dostojanstveno!
Nikad nisam imao priliku da upoznam Nesima, nikad s njim nisam razgovarao, napravio intervju. Ali sam svih ovih godina svaki napisani intervju sa njim s radošću pročitao. Neke imam i sačuvane u arhivi jer se riječi brzo zaborave i s vremena na vrijeme valja obavljati memoriju.
Nesim je, jelde, rođeni Tuzlak. Rođen u jeku rata 1941. godine. Pored živog Mevludina Ekmečića posljednji je umjetnik sa svjetskim pedigreom.
Novine ne čitam od nazad. Nisam od onih koji će reći: “Eh da vidim tv-program i ko ga neće gledati”. Ne volim takve, po meni, morbidne šale. Odlasci najmilijih čovjeka nauče da takve riječi ne izgovara.
Ne pišem ovo zbog medija u kojem radim, a u kojem se objavljuju čitulje. Prelistao sam i jedan i drugi dnevni list. Čitulja porodice i još jedne galerije za Nesima i to je sve od nas.
Nesim je imao svoje želje i one su ispunjene, ali Nesim nije zabranio nikom, a ima veliki broj onih koje je zadužio, da mu se oduže bar posljednjim pozdravom. Ne pomažu srceparajući Facebook statusi. Oni budu i prođu.
Oni koji istražuju za 10, 20, 50 godina će listati novine, kao što mnogi od nas listaju Front slobode. Čitulja je potrebna da ostane u arhivi za kolektivno pamćenje, a to je sićušan oblik pažnje za nekog koga zovu Nesim – Nebesim.
Mnogi umjetnici rođeni u Tuzli su se opekili o Tuzlu. Meša Selimović, primjerice, u amanet porodici je ostavio da se biblioteka u Tuzli ne smije zvati po njemu. Uspjelo se pred agresiju na BiH isposlovati da gimnazija ponese ime slavnog pisca.
Zašto je to tako znaju najbolje rođeni Tuzlaci. Znao je i Nesim, o tome javno govorio i zbog toga javno kažnjen. Kažnjen da grad sa više od 100.000 stanovnika ne može dati čitulju za Nesima ili ne smije.
Nije, ponavljam, stvar u čitulji već u odnosu prema velikanima, a Nesim je jedan od posljednjih koje smo imali. Slavu mu!
E. Skokić